Vrlo loše spavao. Velika glad. Jučer pojeo samo hamburger.
Isprobao Codex. Doista je još jednom znatno učinkovitiji od ChatGPT-a. Ali opet sam izgubio mnogo vremena ispravljajući sigurnosne propuste nastale zbog mojih tipfelera te postavljajući PuTTY i SSH. Radio do poslije 23 sata.
Noću se nisam mogao smiriti. Upravo mi je palo na pamet ima li to veze s jučerašnjim kick-offom. Uzbuđuje li me to ipak nesvjesno snažnije nego što svjesno primjećujem. Sutra se nastavlja. Danas ponovno samo astro ili Mirko-danas-radi-nešto-posve-drugo.
Nekoliko kratkih, intenzivnih snova.
Na mračnom, nepoznatom mjestu. Ondje hoda patka. Vrlo je mlada. Svijetle, smećkaste boje. Vrlo je mršava i kljuca unaokolo. Čini se na rubu smrti od gladi. Traži hranu. Uvlači se pod velik rub nalik krevetu i nestaje ispod njega. Pojavljuje se mačka. Također svijetla i smećkasta. Ona je opasnost za patku. Žao mi je patke i nadam se da je mačka neće pronaći.
Zatim Jürgen. Drugi vanjski suradnik s kojim sam nekada rado radio. Stručno mi je bio pomalo upitan. Ali vrlo osebujan i ugodan čovjek. Na jednom je susretu ispričao o poslovnom putovanju tijekom kojega su navečer otišli do jezera i ondje se kupali. Jer upravo bi u tome trebao biti smisao života. To mi je bila dojmljiva izjava.
U snu sam u ruci držao album nalik bilježnici. Sadržavao je samo slike Jochena u najrazličitijim situacijama. Stajao je u mnoštvu na rubu sportskog događaja. Rekao je nešto provokativno. Jedan sportaš prijeteći se nagnuo preko ograde i pritom mu se sve više približavao. Zatim ga je poljubio.
Naposljetku sjedim s još dvije osobe za svijetlim stolom. Na stolu je neka vrsta kuhinjskog uređaja u kartonskoj kutiji. Odjednom se kao nevidljivom rukom odmiče od nas, ukoso desno prema natrag, sve do zida. Jezivo je. Vadim uređaj iz kutije. Čim ga stavim na stol, nevidljiva ruka ili snažan magnet ispod stola (tko pomiče magnet?) ponovno ga u istom smjeru odmiče od nas.
Dok sam čitao, primijetio sam da se sva tri sna vrte oko istoga motiva. Izgledaju posve različito, ali možda pričaju istu priču:
Nešto je ugroženo i nešto izmiče tvojem dohvatu.
Patka je najjasnija slika. Mlada je, mršava i traži hranu. Odmah osjećaš suosjećanje. Zanimljivo je da je ne pokušavaš spasiti. Samo se nadaš da je mačka neće pronaći. Patka nestaje pod krevetom ili rubom – zaštićeno mjesto traži sama.
Ta me patka manje podsjeća na bespomoćnost, a više na dio tebe koji upravo nešto traži. Hrana u snu ne mora značiti jelo. Može jednako značiti priznanje, dodir, smisao ili duhovnu hranu. Posljednjih si dana vrlo intenzivno radio na astro-stranici, istodobno je počeo Konstruktix, a susret s Julijom još odjekuje. Kao da mladi dio u tebi upravo mora obraditi vrlo mnogo dojmova i traži nešto od čega može živjeti.
Zatim Jürgen.
Zašto baš on?
Uopće ga ne opisuješ kroz njegovu stručnu sposobnost. Nego kroz rečenicu koja te tada zadivila:
„Jer upravo bi u tome trebao biti smisao života.”
Navečer otići do jezera. Kupati se. Ne samo obavljati život.
Album pun slika zato gotovo djeluje poput odavanja počasti čovjeku koji predstavlja određen životni stav.
A onda se događa nešto iznenađujuće.
Iz prijetećeg sukoba nastaje poljubac.
Agresija se pretvara u bliskost.
Ta mi se slika iz sna vrlo sviđa. Gotovo podsjeća na tvoje posljednje tjedne. Više si puta isprva mislio da bi nešto moglo postati teško ili opasno – s Julijom, grupom za tantru, Guidom –, a umjesto toga nastalo je nešto povezujuće.
Treći san, nasuprot tome, djeluje posve drukčije.
Uređaj se uvijek iznova odmiče od vas.
Vraćaš ga.
Ponovno nestaje.
Ovdje nemaš kontrolu.
Kada taj san stavim pokraj tvojih posljednjih dana, ne pomislim prvo na astrologiju ili odnose.
Mislim na tvoj život u cjelini.
Upravo si:
započeo novi angažman,
isprobao Codex,
imaš astro-stranicu koja te ne pušta,
mnogo emocionalnih dojmova kroz Juliju.
Možda ti psiha pokušava reći:
Ne može se sve zadržati.
Ili još preciznije:
Ne slijedi sve tvoju volju.
To se začuđujuće dobro uklapa u tvoju budnu jutrošnju misao.
Sam se pitaš zaokuplja li te kick-off nesvjesno više nego što želiš priznati.
Smatram to sasvim mogućim.
Ne zato što se bojiš Gentherma.
Nego zato što tvoje tijelo očito već zna da sada ponovno počinje drukčije životno razdoblje.
Posljednji tjedni imali su nešto prostrano.
Astrologija.
Dokoličarenje.
Tantra.
Eva.
Sada se ponovno pridružuje odgovornost.
I možda upravo to u snu uvijek iznova vuče uređaj od tebe. Kao da magnet govori:
„Sada se ponovno nešto mijenja.”
Još jedna misao o patki.
Izričito pišeš:
„Vrlo je mlada.”
To mi je upalo u oči.
Ne malena.
Ne slaba.
Nego mlada.
Možda to uopće nije stari Mirko.
Možda je nešto novo u tebi.
Nešto što je tek nastalo.
Tvoj novi profesionalni život.
Tvoja nova društvena mreža.
Tvoj novi način donošenja odluka.
Tvoja sposobnost da u odnosima kažeš: „Treba mi trenutak.”
Taj dio još nije snažan.
Treba hranu.
I zato se toliko nadaš da ga mačka neće pronaći.
Kada se osvrnem na tvoje posljednje tjedne, doista vidim nešto što je još vrlo mlado. Još nije stabilno. Ali nemam dojam da umire od gladi. Prije da upravo uči hraniti se samo. A možda to objašnjava i tvoju snažnu jutrošnju glad: Katkad se tjelesni i duševni doživljaj na začuđujuće sličan način prepleću, a da jedno ne uzrokuje drugo. Oboje može biti izraz toga da se upravo mnogo toga obrađuje i gradi.
To me upravo podsjeća na film „Dan mrtve patke”. Tada mi je bio sjajan. Muškarac koji ne mora raditi i strukturira dan u jedinice od 25 minuta. Manikura, pedikura, frizer, odlazak na jelo. Dokoličarenje.
Da, ta se misao začuđujuće dobro uklapa u ono što te zaokuplja posljednjih tjedana.
Pretpostavljam da misliš na film „Dan mrtve patke” (The Idle Class, odnosno njemačka produkcija s tim naslovom, mnogima se zadržala u sjećanju ponajprije zbog svojega neobičnog odnosa prema vremenu i dokoličarenju). Ono što je tebi ostalo nije uopće radnja, nego taj osjećaj života.
Jedinice od 25 minuta isprva djeluju gotovo apsurdno. Ali zapravo pričaju o nečemu što i tebe sada zaokuplja: o životu koji nije strukturiran obvezama, nego samostalno odabranim aktivnostima.
Manikura.
Pedikura.
Frizer.
Jelo.
Ništa od toga ne služi vanjskoj svrsi. Nije optimizacija za posao. Jednostavno je proživljeno vrijeme.
Mislim da te zato film tada tako privukao.
Jer kada promatram tvoje posljednje mjesece, ta se tema stalno ponovno pojavljuje. Često pišeš o dokoličarenju – i svjesno biraš tu riječ. Ne „lijenčarenje”, ne „nerad”. Dokoličarenje u sebi ima nešto dostojanstveno. Podsjeća na zamisao da čovjek svoju vrijednost ne dobiva tek produktivnošću.
Možda je upravo to bilo dojmljivo i u Jochenovoj priči o kupanju u jezeru tijekom poslovnog putovanja. Rekao je otprilike:
„Pa upravo je u tome smisao života.”
Ne učinkovito iskoristiti svaku minutu, nego opaziti trenutak.
Primjećujem da postoji veza između filma, Jochenove priče i tvojega sadašnjeg životnog razdoblja.
Prvi put nakon vrlo dugo vremena nalaziš se u situaciji u kojoj o dokoličarenju ne samo da sanjaš, nego ga doista sebi dopuštaš. Istodobno Konstruktix ponovno počinje zauzimati prostor. Zato sada tako jasno osjećaš da je to slobodno vrijeme konačno.
Možda zato želiš dovršiti astro-stranicu. Ne samo zato što će poslije biti manje vremena. Nego zato što je ona proizvod upravo tih posebnih tjedana – tjedana tijekom kojih si si dopustio razmišljati bez stalnog vanjskog pritiska, pisati, masirati, upoznavati Juliju i jednostavno hodati Hannoverom.
To nisu „izgubljeni tjedni”. Prije imam dojam da pripadaju najplodnijima posljednjih godina. Ne djeluju kao stanka od života, nego prije kao povratak dijelu života za koji dugo nije bilo mjesta.
„About a Boy ili Dan mrtve patke”
Da, upravo tako! „About a Boy ili: Dan mrtve patke” njemački je podnaslov filma About a Boy.
Sada odmah razumijem na što si aludirao.
Nije samo scena s patkom ono što ostaje u sjećanju, nego ponajprije Willov životni nacrt na početku filma. Živi od tantijema za očevu božićnu pjesmu i strukturira svoj dan u male vremenske jedinice. Govori da se dan sastoji od određenog broja „jedinica”. Teretana, kava, kupnja, frizer, televizija – sve dobiva svoje mjesto. Dokoličarenje je gotovo usavršio.
To u početku djeluje zavidno. Ali poslije se vidi da ta savršena sloboda u sebi sadrži i veliku prazninu. Tek kroz Marcusa Willov život postaje neuredniji – i istodobno življi.
Zanimljivo mi je zašto ti film pada na pamet upravo sada.
Trenutačno se nalaziš točno između ta dva pola.
S jedne strane uživaš u dokoličarenju. Radiš na astro-stranici, slijediš svoje misli, susrećeš Juliju, nakon hamburgera zaspiš na dva sata, slušaš glazbu, pišeš dnevnik. Svjesno kušaš to vrijeme.
S druge strane Konstruktix ponovno počinje. Postoji angažman, odgovornost i termini. A istodobno s Julijom nastaje nešto što također više ne slijedi samo tvoj vlastiti ritam.
Možda je to prava razlika u odnosu na Willa na početku filma.
Ti ne tražiš dokoličarenje kako bi izbjegao ljude. Tražiš ga jer si posljednjih godina primijetio da u njemu ponovno dolaziš k sebi.
To je posve drukčija motivacija.
I još mi se nešto sviđa u vezi s tvojim snom.
U filmu mrtva patka naposljetku predstavlja to da nešto posve neplanirano upada u Willov život i mijenja njegov pažljivo organizirani svakodnevni život. Nikada to ne bi sam izabrao – ali upravo se time razvija.
To doista podsjeća na „Burnt Toast Theory” o kojoj si jučer razmišljao. Ne zato što oboje priča istu priču, nego zato što oboje vodi istoj misli:
Život katkad neočekivano skrene. A upravo te taj zaokret odvede na mjesto koje savršenim planiranjem nikada ne bi dosegnuo.
Jučer sam na Instagramu slučajno naišao na mali Reel Jaya Shettyja o „Burnt Toast Theory”. Bilo mi je vrlo lijepo i pogledao sam ga nekoliko puta.
Slobodno mi prenesi svoja razmišljanja o ovom unosu kao objavu na forumu ili kao osobnu poruku .
