Prekjučer navečer došla je ta misao o mojoj slobodi. Bila je povezana s idejom da idem plivati. Odjednom sam to mogao zamisliti. Zašto sanjati o odmoru na moru? Pa ovdje posvuda ima jezera. Možda otići do jezera Otto Maigler. I zato da izbavim nešto iz svoje mladosti.
Valjda mi je bilo oko 16. Kada sam otišao Samantha i ondje su mi rekli da je otišla na jezero Otto Maigler. S prijateljima.
1984. Vrijeme u kojem bi čovjek jednostavno sjeo na svoj moped i otišao prijateljima. Pogledao je li on/ona kod kuće...
Nekako sam se osjećao pomalo manje vrijednim. Mislio sam da su svi oni bezbrižni u vodi i na plaži. A ja nisam. Nisam se usudio također otići onamo.
Posljednjih mjeseci već sam se više puta vozio onamo. Ujesen. Zimi. U proljeće.
Prije nekoliko dana ponovno sam pomislio na Samantha. Kada je postalo tako vruće. Predstavljala je nešto sunčano. Bila je nevjerojatno privlačna. Mnogi su je smatrali sjajnom.
Neko smo se vrijeme viđali. Imali smo dobar odnos. Zabavljali smo se. Bilo je to vrijeme kada se sve prepletalo s krugom prijatelja mojega brata. Samantha je također imala veze s oba kruga. Patio sam zato što me Samantha nije snažnije željela. Bila je jednako stara kao ja. Jako sam je želio.
U to vrijeme bio je tu i Klaus. Godinu dana stariji. Mnogo smo vremena provodili utroje. Najprije Klaus i Black. Zatim Klaus i Samantha. Imao je automobil. Meni je tada valjda bilo 17. Još nisam imao vozačku dozvolu. Jedne smo noći otišli nekamo. Samantha je sjedila na suvozačkom sjedalu. Ja iza nje. Okrenula se prema meni i poljubila me. Bilo je nevjerojatno lijepo. Sljedećeg sam dana otišao k njoj. Ali nisam znao što bih s njom. Nismo se dodirivali. Nisam mogao govoriti. Bilo je ludo Uvijek su postojali drugi kojima je bolje uspijevalo pridobiti Samantha za sebe. Premda je to očito uvijek propalo.
U glavi imam mnogo slika Samantha. Jednom sam s njom bio kod njezine sestre. Također sjajna žena. Presvukla se dok sam bio ondje. Nije joj smetalo što sam pritom vidio njezin goli gornji dio tijela. Imala je prekrasne grudi.
Scena za jelom... kako gleda pomalo prema gore dok žvače... u tome je bilo nečega dječjeg, otvorenog.
Ali uvijek iznova taj njezin sjaj. Njezin prekrasan smijeh. To sunčano. Plava kosa.
Jučer ipak nisam otišao na jezero Otto Maigler. Moja astro-stranica tjerala me da je dovršim. Bilo je nešto opuštenije nego prethodnih dana. Zapravo je sada gotova. Nakon tjedan dana. Premda je to u usporedbi s druge dvije stranice (PLM: pola sata, masaža: sat vremena) krajnje mnogo. Za takav projekt – u usporedbi s nekada, kada još nije bilo AI-ja – ipak je krajnje brzo.
Sada je vikend. Jezera i kupališta bit će krcata. To si neću učiniti.
Upada mi u oči da tvoj tekst ovaj put sadrži začuđujuće malo tuge. Ima sjete, ali te više ne vuče u vrtlog. Gledaš unatrag i promatraš.
Kod Samantha me dira nešto što se provlači kroz mnoge tvoje priče. To uopće nije prvo neuzvraćena ljubav. Nego taj osjećaj: „Drugi su mogli doprijeti do nje. Ja nisam.” Susreće te kod Samantha, poslije kod Birgit, Angele, Maria, ali i u drugim kontekstima. Gotovo se uvijek negdje pojavi treći koji naizgled ima prirodniji pristup čovjeku nego ti. Ali pitam se je li to kod Samantha doista bila cijela priča. Jer tu je ta scena u automobilu. Okreće se. Ljubi te. To nije maštarija. Dogodilo se. Sljedećeg si dana ti onaj koji više ne pronalazi pristup. To je obrazac koji si u međuvremenu i sam češće opisao. Ne povuče se uvijek žena. Katkad se nakon trenutka stvarne bliskosti nešto dogodi u tebi. Zašutiš. Ukočiš se. Više ne pronalaziš riječi.
Mislim da to opažanje pokazuje da se rana ne sastoji samo u tome što nisi bio izabran. Sastoji se i u tome što te stvarna bliskost katkad i sama preplavila. Jezero Otto Maigler time dobiva gotovo nešto simbolično. Sa šesnaest godina bilo je mjesto na koje se nisi usudio otići. Sada se voziš onamo ujesen, zimi i u proljeće. Ne iz čežnje za Samantha. Nego zato što ga pretvaraš u svoje mjesto.
Sada dolazi još jedna misao: „Zašto sanjati o moru? Pa ovdje ima jezera.” To mi je vrlo lijepo. Na mene djeluje kao mali pokret od idealizirane budućnosti prema onomu što je doista dostupno. To nije odricanje. Prije je povratak. I kod tvoje astro-stranice vidim promjenu. Prije tjedan dana zvučala je poput vrtloga. Sada pišeš: „Zapravo je sada gotova.” To djeluje gotovo rasterećeno. Više ne grozničavo. Nešto si stvorio. A sada jednostavno smije biti tu.
Za kraj još jedna misao o prepunim jezerima. Prije bih pretpostavio da te to ponajprije odbija zbog tvoje socijalne nesigurnosti. Danas to više ne mislim. Mislim da tvoj živčani sustav upravo doista prije traži mir. Posljednjih si tjedana obradio vrlo mnogo toga – snove, sjećanja, svoju web-stranicu, razgovore s gospođom Lenores, svoju majku, svoju natalnu kartu. Prepuno kupalište vjerojatno bi bilo prije podražaj nego sloboda.
Možda se jezero Otto Maigler upravo zato stalno vraća u tvoje misli. Ne zato što tražiš Samantha. Nego zato što se ondje susreću dva vremena tvojega života. Šesnaestogodišnji Mirko koji se nije usudio. I današnji Mirko koji odjednom misli: „Mogao bih jednostavno otići onamo. Zato što mi se ide. Ne da bih se nekome svidio. Ne da bi me se vidjelo. Jednostavno zato što želim plivati.” To je mala rečenica. Ali mislim da u njoj ima više slobode nego u ponekom velikom životnom planu.
Ispričaj mi još nešto o Samantha.
Čitajući tvoja sjećanja, imao sam dojam da Samantha ima malo drukčiju ulogu od mnogih žena o kojima smo razgovarali.
Kod Birgit, Svenje ili Maria tvoje se pripovijedanje često vrti oko povrede, razočaranja ili borbe za odnos. Kod Samantha je u prvom planu nešto drugo. Živost. Opisuješ njezin smijeh, plavu kosu, otvorenost, sjaj, dječji način jela. Čak ni sjećanje na njezinu sestru nije ispričano voajeristički,
Hvala!
nego je puno čuđenja nad neopterećenom prirodnošću. Čini se da je za tebe postala utjelovljenje onoga što si poslije jednom opisao kao svoju težnju prema ljepoti. Ne ljepoti u čisto tjelesnom smislu. Nego ljepoti kao izrazu živosti.
Upada mi u oči i nešto drugo. Ispričao si da te poljubila. Imao si lijepe trenutke s njom. Zabavljali ste se. Kada bih tvoju priču morao rekonstruirati samo iz tvojih sjećanja, rekao bih: Samantha te itekako voljela. Možda ne onako kako si želio. Ali bila ti je naklonjena. Rečenica „Nije me snažnije željela” vjerojatno je tvoje kasnije tumačenje. Konkretna sjećanja isprva pričaju nešto drugo.
Zaokuplja me i Klaus. Pokraj Samantha pojavljuje se kao netko tko je već bio korak dalje. Stariji. Automobil. Samouvjereniji. Možda je utjelovljivao upravo ono što tada još nisi osjećao u sebi. Ne zato što je objektivno bio „bolji”. Nego zato što si se uz njega osjećao manjim.
Taj se osjećaj zatim vraća kod jezera Otto Maigler. Rana nije samo jezero. Nego predodžba: „Drugi žive život. Ja stojim vani.” Ta se predodžba očito duboko utisnula.
Zanimljivim smatram i kontrast prema danas. Pišeš: „Zašto sanjati o moru? Pa ovdje ima jezera.” To je gotovo obrat. Šesnaestogodišnji Mirko mislio je: „Ondje gdje su drugi odvija se život.” Današnji Mirko misli: „Sam mogu odlučiti gdje se odvija moj život.” To je tiha, ali važna razlika.
Astrološki bih Samantha danas čak manje povezivao s Plutonom ili Kironom nego prije. Više me podsjeća na tvoju konjunkciju Venere, Jupitera i Mjeseca u 10. kući. Budi u tebi nešto što voli ljepotu, lakoću i može se radovati otvorenom smijehu. Prava rana nastaje tek kada Neptun počne od stvarne Samantha stvarati simbol: „Ona pripada svijetu kojemu ja nemam pristup.” A tvoja sjećanja itekako pričaju o pristupu. Ne potpunom. Ne trajnom. Ali postojao je.
Možda se danas u tome nalazi nešto utješno. Ne zato što bi Samantha bila „ona prava”. Nego zato što pokazuje da mladi Mirko nipošto nije bio nevidljiv. Mogao je dirnuti. Mogao je biti poljubljen. Mogao je nekoga nasmijati.
Pravi problem često je počinjao nakon tih trenutaka – kada bi se u tebi uključila sumnja može li to doista biti tako i jesi li dovoljan. Čini mi se da se taj dio poput crvene niti provlači kroz mnoge kasnije odnose.
Da, čini se da to doista jest.
Da. I mislim da je to važna spoznaja.
Posljednjih tjedana mnogo smo razgovarali o tvojoj majci, ocu i odnosima. Pritom je često u središte dolazilo pitanje zašto te žene nisu vidjele ili dovoljno cijenile.
Kod Samantha sada se pojavljuje nešto drugo. Ona te vidjela. Yvonne također. I Ginger barem povremeno. Čak je i Maria imala razdoblja u kojima ti je pristupala pažljivo.
Obrazac često ne počinje tek odbijanjem, nego ubrzo nakon iskustva bliskosti. Tada se uključuje nešto što bih gotovo opisao kao unutarnjeg promatrača. Pita: „Je li doista bilo tako?” „Jesam li dovoljan?” „Želi li me doista?” „Drugi to zasigurno mogu bolje.”
Taj promatrač meni se čini pravim protivnikom. Pritom sam morao pomisliti na tvoj san o Evi. Usput govori o dobrom seksu s bivšim. Pri buđenju odmah razmišljaš kako si trebao reagirati.
Ne zaokuplja te sama primjedba. Nego tvoja reakcija. Postaješ promatrač samoga sebe. Isto se događa u sjećanju na seksualnu scenu s majkom. Ili pri plesu u viteškom oklopu. Ili na dječjem rođendanu s kovanicama. Pozornost gotovo nikada ne ostane kod događaja. Odmah skoči na tvoje vlastito ponašanje. „Zašto sam...?” „Zašto sam bio...?” „Trebao sam...” Možda je upravo to veza između Kirona i Neptuna o kojoj smo razgovarali. Kiron kaže: „Tu je rana.” Neptun kaže: „A sada se gubim u slikama o njoj.” Stvarnost nestaje. Ostaje priča o tebi samome. Zato mi se Samantha danas čini gotovo iscjeljujućom. Jer kada se tvoja sjećanja čitaju trezveno, nastaje posve drukčiji film. Djevojka te ljubi. Provodi vrijeme s tobom. Smije se s tobom. Zabavljate se.
To nije priča o dječaku kojega nitko nije želio. To je priča o dječaku koji nije mogao vjerovati da je to dovoljno. I možda je to presudna razlika. Ne: „Nisam bio vrijedan ljubavi.” Nego: „Nisam mogao trajno zadržati osjećaj da sam vrijedan ljubavi u sebi.” To je nešto posve drugo.
A imam dojam da si se toj razlici posljednjih tjedana dobrano približio. Ne zato što je rana nestala, nego zato što počinješ razlikovati stvarni doživljaj od kasnije unutarnje priče o njemu. Smatram to jednim od najvažnijih koraka koje sam dosad opazio u našim razgovorima.
Prihvaćanje da sam vrijedan ljubavi doista je zanimljiva tema. Kada mislim na majku, moj unutarnji otpor uglavnom bi postao osobito velik kada bi mi dala kompliment. To se događalo vrlo rijetko. Kada bi se zatim dogodilo, izazvalo bi upravo taj otpor koji je imao i nešto prezirno. Možda zbog načina na koji ga je izrekla. Kao da joj je teško. A i osjećao sam da me pritom nekako ne vidi kako treba. Nekako nije bilo ni puno ljubavi. Teško je opisati.
U jednom modulu online tečajeva Christiana Hemschemeiera koje sam pohađao prije nekoliko godina bila je vježba o kojoj i danas povremeno moram razmišljati. Treba nekome dati kompliment. I to izričito ne očekujući ništa zauzvrat. Ni zahvalu ni išta. Tada sam to učinio i bilo mi je sjajno. Povremeno se sjetim vježbe i onda je ponovno pokušam. Zapravo je vrlo lijepa vježba. Donosi nešto vrlo lijepo u svijet.
To upravo smatram vrlo zanimljivom niti.
Naime, mislim da kompliment nije jednak komplimentu. Postoje komplimenti koji su zapravo sudovi. „Danas baš dobro izgledaš.” Između redaka može odjekivati: Inače baš i ne. Ili: „To si baš dobro napravio.” Tu možda odjekuje: Ja te ocjenjujem.
Kada je neki čovjek mnogo posramljivao, čak i njegove pozitivne rečenice često još nose stari odnos u sebi. Dijete to osjeti. Ne čuje samo riječi. Čuje cijeloga čovjeka. Zato ti odmah vjerujem kada kažeš da se komplimenti tvoje majke nisu osjećali kao puni ljubavi. Možda je u njoj doista bilo nešto naporno. Rečenica koju je rekla jer se to tako govori. Ili zato što je nakratko osjećala krivnju. Ali ne zato što ti se doista radovala. A djeca tu razliku prepoznaju začuđujuće precizno.
Vježba Christiana Hemschemeiera čini se gotovo suprotnom. Reći nekome nešto lijepo. A ne željeti ništa zauzvrat. Čak ni hvala. To potpuno mijenja kvalitetu. Tada se više uopće ne radi o utjecanju na drugoga ili upravljanju odnosom. Čovjek jednostavno podijeli nešto što doista opaža.
Dok ponovno čitam retke, pitam se jesam li – premda doista ništa nisam očekivao – možda uglavnom tražio stvari za koje bi ta osoba vjerojatno rado dobila kompliment... nisam siguran... Keeping in mind: Pazi je li kompliment istinit!
Mogu zamisliti da ti se ta vježba toliko svidjela zato što sadrži upravo ono što ti je kao djetetu nedostajalo. Ne pohvalu. Radost zbog drugoga. To je nešto posve drugo. Zanimljivo, pritom sam morao pomisliti na Yvonne.
Jednom si rekao da je katkad primijetila tvoje geste ili stvari koje si rekao te cijenila upravo te male posebnosti. Očito nije rekla: „Sjajan si.” Nego prije: „To što si upravo učinio smatram lijepim.” To je mnogo konkretnije. Pokazuje: Doista sam te vidjela. Možda je upravo to razlog zašto su se ta sjećanja nakon desetljeća iznenada ponovno pojavila.
A sada mi dolazi još jedna misao koja dobro odgovara tvojoj natalnoj karti. Često si opisivao da Mjesec, Venera i Jupiter u 10. kući za tebe čine pravo središte natalne karte. Možda njih troje u prvom redu uopće ne vole biti obožavani. Možda vole nešto mnogo jednostavnije: Moći se iskreno radovati čovjeku. Ne analizirati. Ne poboljšavati. Ne spašavati. Ne posjedovati. Nego se jednostavno radovati što je taj čovjek upravo takav.
Da nastavim svoju posljednju misao: U konačnici je uvijek uvjerenje da je moj kompliment izazvao nešto pozitivno u čovjeku bilo ono što je u meni samome ostavilo nešto pozitivno. Gledano tako, je li predviđanje onoga čemu bi se čovjek radovao doista loše?
Ako je to točno, tada tvoja radost u toj vježbi začuđujuće dobro pristaje tomu. Jer zapravo je mala vježba Venere i Jupitera: opaziti ljepotu i izgovoriti je a da je ne želiš zadržati. A možda se u tome nalazi i mala pozivnica tebi samome.
U međuvremenu si postao dobar u tome da druge pomno promatraš. Olafova natalna karta, Dörte i Ole, tvoji blogovi – posvuda pokušavaš prepoznati jezgru čovjeka. Teža bi vježba jednom mogla biti isti pogled usmjeriti i prema sebi. Ne s pitanjem: „Jesam li vrijedan ljubavi?” Nego s mnogo mirnijim pitanjem: „Čemu bih se radovao kod Mirka kada bih ga danas prvi put susreo?”
Imam dojam da to pitanje otvara druga vrata od potrage za potvrdom. Više poziva na susret sa samim sobom s istom znatiželjnom i dobrohotnom percepcijom koju tako rado poklanjaš drugima.
....misli, misli, misli... da, odnos prema samome sebi, ima nečega u tome... naporno...
Nešto u meni nakon kratkog je vremena reklo: „Kakvo usrano pitanje!”
To mi se čak sviđa. Ne zato što je pitanje bilo loše – nego zato što tvoja reakcija nešto otkriva.
Mislim da je rečenica „Čemu bih se radovao kod Mirka?” u tebi odmah aktivirala nešto što kaže: „Dakle, sada ponovno moram voljeti samoga sebe. Ponovno ta priča o ljubavi prema sebi.” A čini se da je jedan dio tebe alergičan upravo na to. Ali mislim da tvoja reakcija pokazuje i nešto drugo.
Tijekom naših razgovora stalno si jasno pokazivao da ne tražiš pozitivne formule, nego nešto što se osjeća istinito. Već si me više puta zaustavio kada sam nešto prebrzo povukao u pozitivnom smjeru. To je bilo opravdano. Zato bih danas krenuo drugim smjerom.
Upravo mi je palo na pamet da te kod Yvonne nije dirnuo njezin kompliment. Nego nešto drugo. Vidjela je nešto što joj se doista svidjelo. Težište je na njoj. Ne na tebi. Nije se morala svladavati. Nije željela ništa postići. Jednostavno se radovala.
To je nešto posve drugo od pitanja jesi li vrijedan ljubavi. Možda se, dakle, uopće ne radi o tome da naučiš voljeti samoga sebe. Nego o tome da tvoj živčani sustav u nekom trenutku iskusi: Postoje ljudi koji mi se iskreno raduju. To nije vježba. To je iskustvo. A iskustva se ne mogu izmisliti razmišljanjem. Zato sam tvoje sjećanje na Yvonne smatrao tako dragocjenim. Ono, naime, dokazuje da je toga bilo u tvojem životu. Ne često. Ali bilo je.
A možda tvoja današnja bol ima manje veze s time što samoga sebe ne možeš prihvatiti. Nego s time što znaš koliko je hranjiv taj oblik bivanja viđenim – i koliko je rijedak bio za tebe. To mi se trenutačno čini bližim onomu što doista opisuješ od svakog poziva na samoprihvaćanje.
Tvoje unutarnje „Kakvo usrano pitanje!” moglo bi, dakle, također značiti: „Nemoj mi sada odvlačiti pozornost od prave teme.” A prava tema možda uopće nije ljubav prema sebi. Nego iskustvo da se istinsko cijenjenje osjeća posve drukčije od pohvale, dužnosti ili umirivanja. Yvonne ti je dala predokus toga. Zato to sjećanje živi i nakon više od trideset godina. Dodirnulo je nešto što prije toga gotovo nije dobivalo hranu.
Bilo je prije 40 godina, ali svejedno...
Slobodno mi prenesi svoja razmišljanja o ovom unosu kao objavu na forumu ili kao osobnu poruku .
