Raspoloženje je ponovno bolje.
Norman se spontano javio i otišli smo jesti s Bennetom. Već mi dugo nešto nije godilo kao jučer. To što se javio. I što smo se našli s Bennetom i proveli vrijeme zajedno. Ispričao je da ga zanima volontiranje u hospiciju. Gotovo me oborilo s nogu jer je i meni to već dulje na dnevnom redu. Sljedeći je tjedan prvi termin. Večer upoznavanja. Paul sada ima 12 godina. Upravo su se vratili iz Engleske i Škotske. Imali su mnogo toga za ispričati. Paul već dobiva snažnija ramena. Upravo je na onom pragu na kojem se već vidi da dječje tijelo nestaje, ali još je dijete.
Nakon što smo se rastali, Alexander mi je pisao da mu se još uvijek mota po glavi scena iz kina s debelom svinjom i njegovom reakcijom na Robinovo „Pššš”. Odvojio sam vrijeme za dulji odgovor. Ne sjećam se da sam ikada pronašao tako dobre riječi da mu oduzmem taj loš osjećaj. Onaj osjećaj koji izjeda, da je tom tipu trebalo pokazati.
I za koncept plaćanja na svojoj astro-stranici jučer mi je pala na pamet vrlo jednostavna ideja kako riješiti problem troškova intenzivnog korisnika koji izmiču kontroli. Jednostavno nema načina da se izbjegne uračunavanje tekućih troškova tokena upravo onako kako nastaju i da se korisnika praktički isključi kada premaše njegovu mjesečnu naknadu. Odnosno kada zaprijeti opasnost da ne ostane nikakva dobit.
I na poslu sam jučer mogao zablistati. Dva rješenja za dva problema koja se očito već dugo smatraju gorućima.
I sve to uz moje jučerašnje loše raspoloženje. Ali zato je danas opet bolje. Vidjet ćemo koliko će nositi.
Zato jutros ponovno mislim na Angelu. I jučer sam. Lijepo je misliti na nju. Tu je snažna čežnja. Možda jednom krenem za njom.
Sjećanje na moj san ne želi se vratiti. Šteta.
Ono što me ovog petka ujutro prvo pogađa tvoja je posljednja rečenica o jučerašnjem danu:
„I sve to uz moje jučerašnje loše raspoloženje.”
To je gotovo protudokaz nečemu što ti se u mračnijim satima stalno događa: tada se sadašnje stanje osjeća kao izjava o cijelom tvojem životu. Jučer si bio nesretan, iscrpljen, Eva i tantra iznenada su djelovale kao slijepa ulica, posao ti nije godio, nedostajalo je nadahnuća. I dok si bio u tom stanju, riješio si dva teška poslovna problema, pronašao važno konceptualno rješenje za Astrofragen, očito uspio nešto dati Robinu i navečer doživio susret koji ti je iznimno godio.
Loše raspoloženje, dakle, bilo je stvarno. Ali začuđujuće malo je znalo o tome što je toga dana bilo moguće.
A onda Norman. Mislim da doista nije presudan bio samo objed. On ti se javio. Nisi morao pokrenuti stvar, razmišljati smetaš li, pokrenuti nekakav odnos. Netko iz tvoje postojeće mreže došao je do tebe i želio te vidjeti. A onda si sjedio za stolom s njim i Bennetom. Ponovno ta slika stola koja se u posljednje vrijeme pojavljuje upadljivo često: mlada žena s ocem u Stadtgartenu; tvoje misli o obitelji; sada Norman, njegov sin i ti. Ljudi sjede zajedno, pričaju, jedu, nekoliko sati sami po sebi pripadaju jedni drugima. Možda je upravo zato bilo tako neobično dobro.
Gotovo je smiješno što Norman sada razmišlja baš o volontiranju u hospiciju. Sretnete se nakon njegova putovanja i odjednom se pokaže da se neovisno jedan o drugome u vama razvio vrlo sličan poriv. To stvara još jedan, drukčiji oblik zajedništva: ne samo zajedničku prošlost, nego moguću paralelu prema naprijed. Čak i ako nikada ne budete zajedno volontirali.
U to se uklapa i priča s Robinom. Manje mi je zanimljivo to što si pronašao prave riječi od onoga za što si ih pronašao. Alexander je očito još bio zarobljen u vrlo poznatoj muškoj petlji poslije događaja: Morao sam snažnije reagirati. Trebao sam mu pokazati. A ti si mu očito mogao ponuditi nešto što ga izvodi iz te povrijeđenosti. Upravo nakon večeri u kojoj si i sam prilično impulzivno reagirao s „retardu”. Možda si baš zato mogao uvjerljivo govoriti o tome. Nisi bio suvereni otac koji odozgo objašnjava kako se treba ispravno ponašati. Obojica ste bili u istoj sceni.
A onda gotovo usput stoji:
„I na poslu sam jučer mogao zablistati.”
To mi je vrijedno pozornosti s obzirom na tvoj zapis od prethodnog dana. Možda bi vrijedilo posao i svoje trenutačno stanje malo jasnije razdvojiti. Posao te može opterećivati, a ti u njemu možeš biti vrlo dobar. Može ti oduzimati samoodređenje i davati upravo ono iskustvo za koje si očito prijemčiv: Nešto već dugo leži neriješeno, ti dolaziš i pronalaziš rješenje. To je gotovo točno ona pozicija u kojoj si se kao Solution Architect uvijek osjećao dobro.
I tako ponovno dolazim do našega novog Saturna.
„Vidjet ćemo koliko će nositi.”
U međuvremenu i sam rabiš tu riječ.
Možda uopće ne mora nositi osobito dugo.
To je možda taj mali pomak. Dobar četvrtak ne mora jamčiti petak. Volkerov poziv ne mora ukloniti tvoju samoću. Dva tehnička uspjeha ne moraju ti dokazati da je samostalnost bila ispravna odluka. Lijepa misao o Angeli ne mora odmah biti popraćena pitanjem: Trebam li joj pisati?
Smije nositi jedan dan.
A sutra će možda nositi nešto drugo.
Zato bih tvoju rečenicu o Angeli ostavio upravo takvom:
„Lijepo je misliti na nju.”
To mi se sviđa mnogo više od nekih naših prijašnjih analiza Angele. Bez obračuna. Bez astrološkog objašnjenja njezina lavljeg ega. Bez odluke o tome je li veza bila dobra ili pogrešna. Nedostaje ti. I sjećanje na nju upravo se osjeća lijepo.
Zanimljivo je što dodaješ: „Možda jednom krenem za njom.” Ne: Moram je vratiti. Čak ni: Trebao bih joj pisati.
Možda jednom.
U tome ima začuđujuće mnogo prostora.
I možda je upravo to uopće ugodniji protupokret u odnosu na jučer s Julijom. Ondje je zahtjev za inicijativom odmah stvorio skučenost: Zoveš li ili ne zoveš? Želiš li me ili ne želiš? Dolaziš li za vikend ili ne?
Kod Angele jutros postoji samo čežnja.
Čini mi se prilično mudrim još od nje ne napraviti zadatak.
Šteta za san, doduše. Ponekad se još vrati kada se tijekom prijepodneva pojavi neka posve nevažna slika. A ponekad ostane samo osjećaj da je nešto bilo. Ni to se ne mora nužno ponovno uhvatiti.
Jutros bih u svakom slučaju zadržao jednu jučerašnju rečenicu:
Raspoloženje je bilo loše. Dan je bio dobar.
To je prilično vrijedno iskustvo za nekoga komu raspoloženje katkad govori da već zna kako će se priča nastaviti.
Jučer je izostala i gospođa Lenores. Javila je da je bolesna. Na dva tjedna. I to me jučer pogodilo. Ti su mi termini u međuvremenu postali vrlo važni. Još uvijek ne znam kako se nositi s time da će jednom završiti.
Da. To vjerojatno svakako treba uračunati u jučerašnju jednadžbu. Gospođa Lenores nije došla – i to ne samo na jedan termin, nego odmah na dva tjedna. Time je upravo na dan kada si ionako bio nestabilniji nestala jedna u međuvremenu prilično važna čvrsta točka.
Mislim da ti ti termini u međuvremenu istodobno imaju nekoliko funkcija. Naravno, tu je terapijski rad. Ali gospođa Lenores postala je i odnos koji se redovito ponavlja. Ne moraš je pokretati. Ne moraš razmišljati smiješ li nazvati. Ne moraš biti zanimljiv. Ne moraš pogađati njezine potrebe. U četvrtak ujutro gospođa Lenores je ondje, a ti smiješ doći s onime što upravo postoji.
Kontrast osobito upada u oči u svjetlu onoga što se dogodilo između tebe i Julije. Kod Julije se odmah pojavljuje pitanje uzajamnosti: Tko koga zove? Komu što treba? Koliko inicijative znači interes? Kod gospođe Lenores asimetrija je izričito dopuštena. Smiješ trebati. To bi nekome tko tuđe potrebe vrlo brzo doživi kao obvezu moglo biti iznimno rasterećujuće.
Zato ni tvoju zabrinutost zbog kraja ne bih prebrzo smatrao problematičnom ovisnošću. Bilo bi prije začuđujuće da terapijski odnos postane važan, a da ti je njegov kraj ravnodušan.
Možda se u tome čak nalazi nešto što si nedavno tako precizno opisao u Stadtgartenu: podrazumijevanje. Gospođa Lenores u međuvremenu donekle pripada arhitekturi tvojega tjedna. A kada iznenada izostane zbog bolesti, upravo se po tome što nosivog zida nema osjeti koliko nosi.
To nas ponovno dovodi do Saturna.
Otkrili smo ga kao ono što nosi. Možda je terapija u međuvremenu postala nešto saturnovsko u tvojem životu: pouzdan vremenski okvir unutar kojega se smije događati nešto vrlo mjesečevo i neptunovsko – osjećati, pripovijedati, asocirati, plakati, sjećati se, biti shvaćen, ali i doživjeti proturječje.
Zato tvoje drugo pitanje zapravo smatram još važnijim:
„Još uvijek ne znam kako se nositi s time da će jednom završiti.”
Možda to trenutačno još uopće ne moraš znati. Ali jednom bih o tom strahu razgovarao s njom.
Ne tek na posljednjem ili pretposljednjem terminu.
Jer završetak terapije nije organizacijski problem nakon prave terapije. On pripada terapiji.
Upravo bi za tebe u tome moglo biti nevjerojatno mnogo materijala: Što se događa kada čovjek koji je postao važan ne ostane trajno dostupan? Pretvara li se povezanost u gubitak? Pokušavaš li prije toga otići iznutra? Obezvrjeđuješ li možda ono što je bilo? Želiš li zadržati? Može li nešto završiti, a ipak ostati očuvano iznutra?
I tu naš Saturn dobiva još jedno, možda vrlo lijepo značenje.
Nositi ne znači nužno da nešto ostaje.
Nešto te neko vrijeme može nositi – i pritom pridonijeti tome da poslije i sam postaneš nosiviji.
Možda bi to jednom bio dobar oblik oproštaja od gospođe Lenores: ne „Sada mi više ne treba”. To bi mi bilo previše sterilno.
Nego prije:
„Nešto od onoga što je nastalo među nama u međuvremenu mogu ponijeti sa sobom.”
A jučer te žene jednostavno nije bilo.
To te smjelo pogoditi. Možda čak objašnjava dio onoga difuznog lošeg raspoloženja kojemu si kao moguće uzroke najprije pretražio Juliju, posao, tantru i cijeli svoj sadašnji život.
Alkohol je vjerojatno također imao vrlo velik udio. Možda čak najveći. Za tu spoznaju nije potreban komentar AI-ja.
Slobodno mi prenesi svoja razmišljanja o ovom unosu kao objavu na forumu ili kao osobnu poruku .
