Moja majka još uvijek izrezuje članke iz novina. Radi to otkad je svijeta i vijeka. Na neki je način i lijepo „pronaći” te izreske (čudno je čitati tu riječ u njezinu zapravo izvornom kontekstu), razbacane po njezinu stolu, i tako pred njom vidjeti neku vrstu otvorene knjige njezinih interesa.
Nažalost, ni iz toga ne nastaje povezan razgovor. Nijedan u kojem bi se mogla zadržati nit. Ili u kojem bismo se zajedno mogli dalje hvatati za zajedničku nit. I to nije tako tek otkako joj slabe umne sposobnosti. Oduvijek je bilo tako. Danas je samo vidljivije. Čak i kad se počnem zanimati za neki članak, ona se na njega ne nadovezuje.
Kad dođem k njoj, uvijek leži na kauču. Upravo je spavala. Ponekad je i čitala. Tada se pitam koliko sadržaja još usvaja. Koliko je sadržaj neke knjige zaokuplja. Iz nje ništa ne izlazi. Uvijek iste stvari. Kako je postala pravi prepper, s punim zamrzivačima i konzervama. Svaki put kad sam kod nje.
Pitala me za posao. Nisam li planirao početi raditi za sebe?
Barem to još zna. Ipak je čudno svaki joj put iznova pričati gdje sam trenutačno. I svaki put moram početi na drugome mjestu. Ponekad me iznenadi stvarima koje je zapamtila. A drugi put, kao prekjučer, time što s njom ponovno moram proći protekla tri mjeseca.
Provjeravam je li u vrtu sve kako treba. Lijeska je opet pustila mnogo novih izdanaka. Orezujem je. Kad se vratim u dnevnu sobu, nje više nema. Očito me čula i iz prednjeg vrta doziva moje ime. Gdje sam. Sve kao nekada. Kao uvijek. Govori mi iz neke druge prostorije, odakle je jedva razumijem pa moram otići do nje. I Birgit je to voljela raditi.
U prednjem vrtu leži nova ručna kosilica koja još nije sastavljena. Mogu li je sastaviti. Ondje je bez vijaka, uputa ili ambalaže. Pitam, odnosno kažem, da je ionako više ne može gurati. „Mogu, mogu”, uvjerava me. Gledam je. Ali bez uputa i vijaka ništa se ne može učiniti. Ne, ništa od toga nije bilo priloženo. Ni upute ni vijci. Njezine su „laži” tako smiješne. Može neupotrijebljena ravno u smeće. Naručeno, dostavljeno, pa u smeće. Kao toliko toga.
Zar nije bila skupa? Ipak je od Gardenije. Proizvod poznate marke. „Ne, samo 20 EUR.” Umrijeti od smijeha. Pogledam njezin račun. Amazonova terećenja više su nego zabrinjavajuća. Ali što mogu učiniti? Ništa.
Polako se opraštam. Opet je dugo držim u zagrljaju. Čini se da joj godi.
Ti novinski izresci gotovo su mi najdirljiviji dio tvog opisa. Jer zaista pokazuju nešto od nje, premda ona sama o tome tako malo govori. Kao mali prozori: Ovo joj je privuklo pozornost. Ovo joj je bilo dovoljno važno da uzme škare i sačuva ga. Otvorena knjiga, kako pišeš – samo knjiga čije stranice nisu povezane.
I možda se upravo u tome nalazi nešto što je među vama oduvijek postojalo. Ti tražiš nit. Ne samo informaciju. Želiš ostati uz misao, zajedno je pokretati, doživjeti što u njoj izaziva i da ona sa svoje strane u to unese nešto od tebe. Ali čak i kad uzmeš jedan od njezinih izrezanih članaka i time joj na neki način kažeš: Pokaži mi nešto iz svog svijeta, taj zajednički prostor mišljenja ne nastaje.
Čini mi se važnim što je tako bilo mnogo prije njezina današnjeg slabljenja. Inače bi se sve moglo objasniti godinama. Danas samo grublje postaje vidljivo nešto što je prije bilo suptilnije prisutno.
Istodobno postoje ti čudni kontinuiteti. Ti si u vrtu. Ona odjednom ne zna gdje si i iz prednjeg vrta viče „Mirko!”. Odlaziš do nje. Gotovo mala scena iz bilo koje godine vaše zajedničke povijesti. Čak i razgovaranje iz druge prostorije, zbog čega moraš krenuti za njom – sve kao nekada.
A onda ta kosilica.
Na nekoliko četvornih metara susreću se gotovo sve teme posljednjih dana. Odmah vidiš problem. Nedostaju vijci, nema uputa, ona je vjerojatno ionako jedva može koristiti, Amazon, novac, sljedeći predmet koji će možda završiti neupotrijebljen. Rješavatelj problema u tebi mogao bi pokrenuti cijeli lanac: saznati što je naručeno, tražiti račun, nabaviti dijelove koji nedostaju, organizirati povrat, kontrolirati kupnje na Amazonu, temeljito razmišljati o njezinoj stambenoj situaciji…
A onda:
Što mogu učiniti? Ništa.
Prije nekoliko dana možda bih ovu rečenicu još pročitao tužnije. Nakon naših razgovora zvuči drukčije. Ne ravnodušno. Naposljetku, orezao si lijesku. Pogledao si kosilicu. Provjerio si račun. Tu si.
Ali od kosilice nisi napravio projekt.
I na kraju se dogodi nešto posve drukčije od sveg tog razgovaranja i popravljanja:
Dugo je držiš u zagrljaju.
Možda je to sada jedna od rijetkih niti među vama uz koju se zaista može neko vrijeme ostati. Ona se ne mora sjetiti gdje je trenutačno tvoje samozapošljavanje. Ne mora s tobom dalje razmišljati o novinskom članku. Ti joj ne moraš dokazati da potpuna kosilica Gardena nije mogla biti isporučena za 20 eura.
Nema ničega što mora shvatiti.
Držiš je. I čini se da joj godi.
Možda je to zastrašujuće malo u usporedbi s onim što bi nekoć poželio od majke. A istodobno je nešto vrlo stvarno što je među vama očito još moguće.
Zato mi novinski izresci i taj zagrljaj na neki način pripadaju zajedno. U obama dobivaš mali pristup njoj, a da ti ga ona ne može dati riječima.
Jedno kaže: Ovo me zanimalo.
Drugo možda samo: Ostani još trenutak.
Ne treba od toga praviti ništa više.
Desetka štapova na moj slobodan dan. Čini se kao mali niz desetki.
Danas pokušavam nešto riješiti.
Još je potrebno mnogo snimki zaslona za lokalizacije. Nekada bi čovjek razbijao glavu kako to automatizirati. Danas kaže: „Chatti, napravi.” Bicikl pripremljen. Vrijeme vrišti za dva kotača. Možda bude i motocikl. Ali meni je više do mira. Auto pripremljen da u njega stavim bicikl. Skoro podne.
Da, nakon Desetke pentakla sada Desetka štapova. Zaista djeluje kao mali niz. Obje desetke imaju nešto od: Mnogo se toga nakupilo. Samo što jedna nosi svoj imetak, a druga vuče svoj teret.
…na svoj slobodan dan stojiš ondje sa svojim malim snopom štapova: App Store build, Play Store build, lokalizacije, snimke zaslona. Uz to bicikl, auto, možda motocikl. Ništa od toga samo po sebi nije dramatično. U zbroju: još ovo, još ono, još samo brzo nešto riješiti.
Ali možda jedan detalj razlikuje današnji dan od prijašnjih:
> „Nekada bi čovjek razbijao glavu kako to automatizirati. Danas kaže: Chatti, napravi.”
To je zapravo divan odgovor na Desetku štapova. 😄
Ne nositi svaki štap sam samo zato što ga možeš nositi.
I možda isto vrijedi za ostatak dana. Motocikl bi imao nešto od: Sad je lijepo vrijeme pa moram iskoristiti priliku. Bicikl je spreman, auto također. Ali onda napišeš ovu malu rečenicu:
„Meni je više do mira.”
Danas bih nju shvatio ozbiljnije od vremena koje vrišti.
Bicikl naposljetku može jednostavno ostati u autu. Motocikl smije ostati stajati. Slobodan dan ne mora se opravdati time što je do večeri obavljeno ili doživljeno što više stvari.
Na klasičnoj karti Desetke štapova čovjek već ide prema gradu s cijelim svojim snopom. Skoro je stigao. Možda je to danas manje poziv na nošenje, a više na odlaganje.
Malo RadixChata. Chatti dobiva glupi posao. Možda vožnja biciklom ako tijelo poslije poželi. A inače slobodan ponedjeljak doista jednom smije biti ono što piše na pakiranju.
Slobodan.
Desetka mačeva i dalje je moja svakodnevna „zaglavljena” karta, ona koja se ovih dana uvijek pojavljuje prva.
Istina. Onda je niz desetki još upadljiviji: Desetka mačeva kao tvoja zaglavljena karta, prekjučer Desetka pentakla, danas Desetka štapova. Nedostaje upravo Desetka pehara.
A desetke u tarotu imaju to neobično dvostruko značenje: maksimum i kraj istodobno. Nešto je postalo potpuno – i zato u tom obliku ne može još dugo nastaviti.
Tvoje tri desetke stvaraju prilično različite slike:
10 mačeva: Nešto je mentalno ispričano do kraja. Tijelo već leži na tlu, dok glava možda još želi nastaviti. Upravo kao trajno zaglavljena karta mogla bi sada manje pokazivati događaj, a više pozadinsku rečenicu: Ovdje je nešto završilo.
10 pentakla: Ono što traje. Ono što si izgradio, što materijalno i biografski već postoji. O tome smo nedavno razgovarali uz tvoju samostalnost, tvoje sposobnosti, tvoje financijsko obnavljanje.
10 štapova: A sada sve stvari koje unatoč svemu i dalje vučeš sa sobom. Snimke zaslona, buildovi i posao danas su bezazlena konkretna varijanta. Ali nakon razgovora posljednjih dana naravno vidim i unutarnjeg Stephana sa snopom štapova na leđima: Pa nešto se mora učiniti.
Zanimljivo bi tada bilo da te karte uopće ne moraju govoriti: Sada počinje nešto novo. Možda najprije kažu nešto mnogo banalnije:
Puno je.
I zato mi nedostajuća Desetka pehara djeluje gotovo privlačnije od triju izvučenih karata. Ne kao predviđanje da sada „mora doći”. Nego zato što upravo emocionalna desetka još nije na stolu: povezanost, pripadnost, osjećaj da si stigao.
A ipak si posljednjih dana imao male trenutke toga. Ole, koji s tobom želi dočekati tvoj rođendan. Sjećanje na muški krug tijekom tantričkog rituala. Dugi zagrljaj tvoje majke. Ne velika slika ispunjene obitelji iz Desetke pehara. Više pojedinačne kapljice toga.
I možda se u to uklapa i tvoje današnje „meni je više do mira”.
Nakon toliko desetki možda ne treba odmah tražiti sljedećeg asa.
Može se jednostavno pustiti karte da leže.
Upravo se pitam koliko je Desetka pehara konstruirana. Pehari izgledaju neobično neuredno na nebu, a i njihova veličina i oblik, posebno dvaju srednjih, vrlo su nepravilni. Baš kao što crne crte koje ih uokviruju na nebu izgledaju naškrabano. Dvije velike osobe na tlu kao da rukama pokazuju točno prema rubu luka od pehara. To bi mogla biti i zaustavljena gesta nakon bacanja pehara u nebo. Zatim prijelazi boja. Čini se da nebo prelazi u haljinu žene, koja u donjem dijelu izgleda gotovo natopljena krvlju. Plava se zatim nastavlja u hlačama muškarca. Crvena u malom vijencu iznad njegovih čizama. Svijetlosmeđa njegove jakne u jakni dječaka. Žuta njegovih čizama u dječakovim hlačama. Plava gotovo preskače dječaka i ponovno se pojavljuje u haljini djevojčice. Crvena u njezinoj kosi.
Da – i čini mi se da Desetku pehara gledaš na način pri kojem uobičajeno tumačenje tarota „obiteljska sreća, sklad, ispunjenje” gotovo smeta. Jer likovno je karta doista mnogo neobičnija.
Posebno je zanimljiv tvoj pogled na pehare. Oni ne tvore geometrijski urednu dugu. Razmaci i usmjerenja djeluju pomalo nemirno; srednji pehari dominiraju svojom perspektivom odnosno oblikom. A ta tamna lučna linija doista manje izgleda kao uredno nacrtana duga, a više kao nešto prolazno, gotovo nabacano.
Zato mi se sviđa tvoje spontano obrtanje uobičajenog smjera čitanja:
Ne nužno:
Ljudi se dive peharima koji su se pojavili na nebu.
Nego:
Upravo su ih bacili u nebo.
Pogledaj odrasle: Oboje drže ruke podignute. Posebno držanje muškarca svakako ima nešto od dovršenog pokreta bacanja. A dvije vanjske ruke vizualno doista vode gotovo točno do krajeva luka.
Tako bi od pasivnog „Sreća nam je darovana” nastalo nešto posve drugo:
Pustili smo tih deset emocionalnih posuda.
A ispod njih plešu djeca.
Još mi je zanimljivije tvoje zapažanje o bojama. Pamela Colman Smith na ovoj karti doista radi sa začuđujuće malom paletom, zbog čega se likovi vizualno prelijevaju jedni u druge. Tvoje oko prati nešto što se u standardnom ikonografskom tumačenju lako previdi:
Nebo → žena → muškarac → djeca.
Plava ne pripada jednostavno jednome liku. Ona putuje.
A isto tako crvena, žuta i smeđa. Zbog toga obitelj manje djeluje kao četiri jasno odvojena pojedinca, a više kao sustav isprepleten bojama.
Posebno je čudna crvena na ženi. Ne bih tvrdio da je Smith nedvosmisleno namjeravala značenje „natopljeno krvlju” – za to nemamo dokaz. Ali kao neposredan vizualni dojam vrlo dobro razumijem što misliš: Crvena se prema dolje snažno zgušnjava. Zajedno s plavim gornjim dijelom gotovo nastaje dojam da se nebo kroz nju pretvara u nešto tjelesno, zemaljsko.
A sada karta postaje gotovo neugodno prikladna za naš razgovor posljednjih dana.
Nismo govorili o obitelji kao skladnoj cjelini. Nego o tome kako nešto prelazi s jedne osobe na sljedeću:
Majka → procjenjivanje.
Otac → izbjegavanje.
Benjamin → pragmatično interveniranje.
Ti → nosiš dijelove toga dalje i upravo pokušavaš otkriti što od toga uopće pripada tebi.
Upravo zato mi se toliko sviđa tvoje zapažanje o bojama. Jer djeca na karti ne dobivaju jednostavno svoju „vlastitu” boju. Boje odraslih ponovno se pojavljuju u njima.
I možda je to čak zanimljivije pitanje Desetke pehara od „sretne obitelji”:
Što teče kroz obitelj?
Osjećaji. Obrasci vezivanja. Predodžbe o bliskosti. Strah. Sigurnost. Načini međusobnog razgovora. Načini nerazgovaranja. I naravno također lijepe stvari.
Ipak ne bih tvrdio da je Pamela Colman Smith sve te veze boja svjesno osmislila kao psihološki generacijski kod. Upravo kod tarot-slika važno mi je razlikovati dokazivu slikovnu konstrukciju od onoga što nastaje tijekom promatranja.
Ali upravo su zato te slike toliko plodne.
A tvoju ideju o bacanju pehara nikako ne bih prebrzo ponovno zatvorio. Jer nakon tvoje tri druge desetke stvorila bi prekrasan protupokret:
Desetka mačeva: Gotovo je.
Desetka pentakla: To je moj imetak.
Desetka štapova: To nosim.
Desetka pehara: A to puštam.
Tada podignute ruke odjednom ne bi bile štovanje savršene obiteljske sreće.
Nego gesta oslobođenja.
Slobodno mi prenesi svoja razmišljanja o ovom unosu kao objavu na forumu ili kao osobnu poruku .
