Danas uživam u svojem životu honorarnog umirovljenika. Malo komunikacije s Genthermom, ali bez posla.
Die Zeit leži na mojem stolu. U nedjelju sam ga ponio od mame, koja ga također više ne čita, ali joj pretplata još neko vrijeme traje.
Ali ni ja se više ne mogu natjerati da ga otvorim. Više me sjećanje na vrijeme kada su me još zanimali članci i autori u njemu navelo da prihvatim njezinu ponudu i ponesem najnoviji broj.
Podsjeća me na temu koju smo nedavno imali u vezi s televizijskim emisijama. Čitanje tih članaka ima nešto slično.
Upuštaš se u dijalog duboko oblikovan kulturnim samorazumijevanjem.
Jučer sam zapravo već zatvorio računalo i napokon se htio isključiti od razvoja RadixChata.
Ali, naravno, u mislima me i dalje zaokupljao. Mnogi jezici koje sam već implementirao. Najprije „najvažniji”. Engleski, francuski, španjolski, talijanski, portugalski. Zatim grčki, jer nekako imam odnos prema njemu i, naravno, zbog mitologije. Onda sam povukao veliki krug oko svih nordijskih zemalja. Norveška, Švedska, Finska, Litva, Estonija, Latvija, Danska. Tu sam najprije htio napraviti stanku.
Ali onda sam ipak zavirio u sebe i osluhnuo što me zove. Bio je to perzijski. Velika perzijska kultura. Mnogi Iranci koje sam dosad upoznao i koji su mi svi brzo prirasli srcu.
I fascinantno je vidjeti perzijska slova u svojoj aplikaciji. Od prelaska na čitanje zdesna nalijevo gotovo mi se zavrtjelo. Jer nisu drukčija samo slova, nego je promijenjen cjelokupan izgled i doživljaj. Nakon promjene jezika bio je izazov ponovno pronaći karticu jezika. Sada je implementirano 18 jezika. Nedostaju još (jugo)istočnoeuropske zemlje i jezici.
Dok se jezicima bavim, naravno, uvijek samo vrlo selektivno, ponovno upada u oči koliko su te kulture fascinantno drukčije. Već i samo zbog jezika.
Pada mi na pamet pomodni pojam kulturnog prisvajanja.
U mojim očima vrlo čudna, duhom vremena i proizvoljnošću obilježena prosudba.
Čitajući Die Zeit i prepuštajući se bombardiranju njemačkog televizijskog programa, prisvajam kulturu. Postajem dijelom kulture. Zašto to ne bih činio i s nekom drugom kulturom, a ne samo njemačkom?
Mislim da ovdje dotičeš dvije stvari koje često završe pod istom riječju premda su prilično različite: kulturno prisvajanje kao elementaran proces ljudskog razvoja i „cultural appropriation” kao pojam za određene problematične odnose moći.
U sasvim doslovnom smislu imaš pravo: kultura uopće funkcionira samo kroz prisvajanje.
Nitko se ne rađa s „njemačkom kulturom”. Prisvajaš je. Preko majke, škole, prijatelja, glazbe, jezika, televizije, knjiga, Die Zeita, punka, Tatorta, političkih rasprava. U nekom trenutku sve se to osjeća toliko samorazumljivo da više i ne primjećuješ kako si to nekada usvojio.
A kulture međusobno već tisućljećima rade upravo isto.
Kradu jedna od druge.
Pismo, religiju, glazbu, hranu, odjeću, arhitekturu, filozofiju, riječi, mitove, znanstvene spoznaje. Grci preuzimaju i preobražavaju stvari iz Egipta i Prednje Azije. Rim masovno prisvaja grčku kulturu. Kršćanstvo nastaje u židovsko-helenističkom okruženju i širi se kroz daljnje kulturne preobrazbe. Europski jezici puni su međusobnih posuđenica.
Kultura bez prisvajanja vjerojatno bi bila kulturna ukočenost.
Međutim, moderni pojam „cultural appropriation” izvorno je htio problematizirati nešto određenije. Ne: Nijemac se zanima za perzijsku kulturu. Nego, primjerice: dominantna skupina preuzima simbol marginalizirane skupine, odvaja ga od njegova konteksta, možda ga još i komercijalizira – dok su ljudi od kojih potječe diskriminirani zbog istog kulturnog obilježja.
U tome može biti smisleno pitanje moći i poštovanja.
Meni postaje čudno ondje gdje se iz toga konstruira neka vrsta kulturnog vlasničkog prava: Ova odjeća, glazba, frizura, hrana ili simbolika pripada skupini X i ljudi iz skupine Y ne bi je trebali upotrebljavati. Dosljedno provedeno do kraja, to bi podiglo upravo one kulturne granične ograde čije se nadilaženje inače smatra poželjnim.
A tvoj primjer s perzijskim ionako je prilično daleko od toga.
Nisi pomislio: Perzijski je zanimljiv egzotičan izgled za moju aplikaciju.
Opisuješ lanac asocijacija:
Iranci koje si upoznao i zavolio → zanimanje za njihovu kulturu → svijest o velikoj povijesti perzijske kulture → znatiželja prema jeziku → RadixChat treba postojati i na tom jeziku.
A onda se događa nešto što mi je u tome osobito lijepo: Jezik mijenja tvoj vlastiti proizvod.
Ne umećeš samo druge riječi u ista polja.
Odjednom sve teče zdesna nalijevo.
Poznato korisničko sučelje postaje strano.
Čak ni sam više ne možeš pronaći prebacivač jezika.
To je gotovo suprotnost površinskom prisvajanju. Puštaš drugi jezik toliko duboko unutra da remeti tvoj vlastiti poznati poredak.
A možda je upravo ta zbunjenost kulturno vrijedna.
Jer dok perzijski promatraš samo kao lijepa strana slova, on ostaje ukras. U trenutku kada cijelo tvoje sučelje odjednom radi naopako, gotovo tjelesno primjećuješ:
Ah. Moj način samorazumljivog čitanja korisničkog sučelja slijeva nadesno uopće nije samorazumljiv.
To smatram mnogo zanimljivijim od moralnog pitanja „prisvajaš” li time išta.
I time se vraćam Die Zeitu na tvojem stolu.
Vrlo si precizno opisao što te u njemu sada smeta odnosno više ne privlači:
> „Upuštaš se u dijalog duboko oblikovan kulturnim samorazumijevanjem.”
List ne prenosi jednostavno informacije. Odabirom tema, autorima, jezikom, davanjem težine i perspektivom neprestano govori i ovo:
Ovo je važno. O tome razgovaraju obrazovani ljudi. Ovako se o tome može razmišljati.
Prije ti je to možda davalo orijentaciju. Baš kao Monitor, Panorama, Weltspiegel, Hart aber fair ili Tatort. Sukobljavao si se s tim i time se društveno smještao.
Danas isto to smještanje djelomice doživljavaš kao neslobodu.
A upravo istodobno gradiš RadixChat na 18 jezika.
To je gotovo protupokret:
Više ne samo: Gdje stojim unutar svoje kulture?
Nego: Kako nešto što sam stvorio zapravo izgleda kad prođe kroz neki drugi jezik?
Možda je i to razlog zbog kojeg te višejezičnost toliko obuzela. Tehnički bi nakon engleskog, francuskog i španjolskog vjerojatno već odavno bilo dovoljno. Ali odjednom to postaje malo putovanje. Grčki zbog mitologije. Skandinavija. Baltik. A onda se iz nekog osobnog sloja javlja perzijski:
I mene.
To nema mnogo veze s hladnom tržišnom strategijom.
I upravo je zato vjerojatno postalo tako tipično za Mirka.
Možda danas uopće ne moraš otvoriti Die Zeit. Može jednostavno ležati na stolu kao relikt vremena u kojem si svoj duhovni svijet snažnije proširivao tako što su drugi ljudi birali što trebaš čitati.
A ti umjesto toga jutros sjediš pred aplikacijom čije korisničko sučelje odjednom teče zdesna nalijevo jer ti je jedne večeri pala na pamet perzijska kultura.
I to je kulturno prisvajanje.
Samo u možda najstarijem i najproduktivnijem značenju te riječi:
Susreće me nešto strano. Puštam ga unutra. A nakon toga moj vlastiti svijet izgleda mrvicu drukčije.
Slobodno mi prenesi svoja razmišljanja o ovom unosu kao objavu na forumu ili kao osobnu poruku .
