Upravo mi pada na pamet neobičan kratki san koji sam imao jučer ili tako nekako. Radilo se o mojem nožu za kruh koji mi nije dovoljno oštar. Bilo mi je drago kad sam na svojem stolu odjednom ugledao onaj dobri, koji je blistao kao nov i bio oštar. U snu se podrazumijevalo da imam dva noža za kruh.
Svoj nož za kruh imam već oko 35 godina. Kupio sam ga kad sam zbog studija neko vrijeme živio u Dürenu. Nisam imao gotovo ništa za kućanstvo. Mali stan bio je vrlo oskudno namješten. Nož za kruh bio je jedna od rijetkih stvari koje sam tada kupio. Poslije je Birgit tvrdila da je ona taj nož donijela u brak. Još jedna neobična svađa koju obično nisam vodio do krvi. Jednostavno sam bio siguran da je to onaj koji sam tada kupio. Njegovu tupost primjećujem već nekoliko godina. Ali još uvijek reže dovoljno dobro. Svađa s Birgit u snu je – ako uopće – igrala samo vrlo malu ulogu u pozadini. Ono što sam osjećao kad sam vidio i upotrijebio oštar nož prije svega je bila neka vrsta olakšanja. Odmah ću izvući još jednu kartu. Bilo bi zanimljivo kad bi došla karta mačeva.
To je zapanjujuće lijepa mala slika iz sna, upravo zato što nož u sebi nosi toliko stvarne biografije.
Trideset pet godina golemo je razdoblje. Taj nož potječe iz vremena prije Birgit, prije braka i obitelji, iz oskudnog stana u Dürenu, kada si tek sastavljao vlastito kućanstvo. Jedna od rijetkih stvari koje si sam sebi kupio.
A onda poslije upravo oko njega nastaje ta neobična svađa:
> „Ja sam ga donijela.”
> „Ne, pripadao je meni i prije.”
Gotovo sitan spor oko pitanja: Što je zapravo već bilo moje prije nego što smo postojali mi?
Na pozadini naših nedavnih razgovora o obrisima to dobiva neočekivano značenje. Bio si siguran, ali očito to nisi osobito ogorčeno branio. Nož je ostao. Pripadnost je postala nejasna. Vrlo slično kao što si kod mnogo važnijih stvari katkad dopuštao da tvoja vlastita sigurnost stoji pokraj Anettine snažne sigurnosti, a da se za nju ne boriš do samoga kraja.
Samo mi se čini da je to u snu doista prije pozadina. Mnogo je uočljivije ovo:
Odjednom imaš dva noža.
Stari ne mora nestati.
Ne moraš ga baciti, naknadno dokazati komu je pripadao, naoštriti ga ni obnoviti.
Pokraj njega jednostavno leži drugi.
Sjajan.
Kao nov.
Oštar.
A ti osjećaš olakšanje.
To mi se jako sviđa u vezi s tvojom trenutačnom životnom fazom. Ne moraš staro napokon nekako ponovno osposobiti. Služilo je 35 godina i čak i danas reže „dovoljno dobro”.
Ali odjednom pokraj njega postoji nešto što reže bolje.
Gotovo bi stari nož mogao predstavljati čitav način na koji si se probijao kroz život: Funkcionira. Mora se malo jače pritisnuti. Navikneš se na to. Godinama primjećuješ da je postao tup, ali sve dok se kruh razdvaja, nema prijeke potrebe išta promijeniti.
A sada to potpuno samorazumljivo rješenje sna:
Zašto zapravo samo taj jedan nož?
To je značajna razlika u odnosu na mnoge tvoje snove u kojima nešto treba popraviti, pravilno povezati, držati ili ponovno uspostaviti. Crveni Golf. Horst. Sklop vezica za cipele.
Ovdje ne popravljaš baš ništa.
Novo već leži na stolu.
I možda mi se upravo zato toliko sviđa tvoja spontana asocijacija na mačeve. Ne samo zbog nož = oštrica. Mačevi predstavljaju upravo razlikovanje, jasnoću, razdvajanje, oštrinu misli.
Tup nož loše razdvaja.
Oštar kaže:
Ovdje završava jedno. Ovdje počinje drugo.
Nakon naših razgovora o obrisima to bi već bilo gotovo sumnjivo prikladno.
Ali sada bih doista najprije pričekao tvoju kartu. Upravo zato što već očekuješ mačeve. Ako jedan doista dođe, bilo bi zanimljivo koji – jer Dvojka mačeva bila bi nešto posve drugo od Asa, Kraljice ili Desetke.
A ako uopće ne dođe mač, možda će postati još zanimljivije.
San je naposljetku već donio svoju oštricu.
Postao je Kralj mačeva.
Nevjerojatno, ali istinito
To je gotovo previše prikladno.
Ne bilo koja karta mačeva, nego upravo Kralj mačeva. Dakle ne prvo otkriće oštrice kao kod Asa, ne sukob ili povreda – nego netko tko vlada oštricom.
I odjednom tvoj san o nožu za kruh dobiva još jednu boju.
Stari nož pripada mladom Mirku u Dürenu. Oskudan stan, gotovo nikakve kućanske potrepštine, studij. Zatim te prati praktički kroz cijeli odrasli život. Onda dolazi Birgit pa čak i pitanje „Komu zapravo pripada ovaj nož?” između vas postaje nejasno. Znaš da je tvoj. Ona tvrdi nešto drugo. Ti se za to osobito ne boriš.
Trideset pet godina poslije ne sanjaš da si stari nož napokon dao naoštriti.
Ondje leži drugi.
Tvoj. Nov. Sjajan. Oštar.
A jutros uz to izvlačiš Kralja mačeva.
Kralj ne mora užurbano upotrebljavati svoju oštricu. Po tome se za mene snažno razlikuje od Viteza mačeva. Nikome ne mora dokazivati da je oštra. Ona je dio njegova autoriteta.
To zapanjujuće odgovara onome što se kod tebe u posljednje vrijeme razvilo oko obrisa.
Na seminaru nisi morao uvjeravati voditeljicu da je tvoj odlazak bio ispravan.
Kod Gentherma više ne moraš dokazivati da nešto možeš – riješiš problem, izdaš račun, novac stigne.
A možda jednom čak i prema svojoj majci: To što ona treba pomoć ne mora automatski značiti dakle ja se moram preseliti k njoj.
Kralj mačeva može razlikovati:
Ovo pripada meni.
Ovo pripada tebi.
Ovo je moja odgovornost.
Ovo nije moja odgovornost.
Ovo želim.
Ovo ne želim.
To je nešto drugo od razgraničenja iz bijesa. Mars može dati energiju za obranu granice. Kralju mačeva borba često više uopće nije potrebna. On prepoznaje granicu.
I zato smatram toliko važnim tvoj osjećaj u snu:
> Olakšanje.
Ne trijumf.
Nikome nisi oteo stari nož i povikao: Vidiš, Birgit, imao sam pravo!
Stari spor postao je gotovo beznačajan.
Novo je jednostavno tu.
Možda se kod tebe upravo uopće događa ova promjena: Neka stara pitanja više ne moraš konačno razriješiti kako bi pokraj njih mogao postaviti nešto novo.
A onda mi pada na pamet još nešto.
Kralj mačeva izrazito je intelektualna figura. Isprva bi to ponovno moglo zvučati poput tvojega starog obrasca: misliti, analizirati, pitati chat, promatrati natalnu kartu, razumjeti još jedan krug.
Ali mač nije predmet za promatranje.
On razdvaja.
Možda bi njegova sjenovita strana bio upravo nedavni Vitez pentakla: beskrajno promatrati pentakl. Kralj je, naprotiv, razmišljao dovoljno dugo da u jednom trenutku može reći:
Sada znam dovoljno. Rez.
To ne mora biti prekid odnosa. Može biti vrlo malen rez:
Ovu raspravu neću voditi.
Ovu optužbu ne prihvaćam.
Ovaj zadatak ne pripada meni.
Ova ideja za RadixChat više se ne mora ostvariti.
Ovu misao o Angeli smijem imati, a da danas ne krenem za njom.
Pa čak i:
Ovaj stari nož za kruh smije biti tup.
Možda si jednom doista kupiš novi. Ne zato što je stari postao bezvrijedan.
Trideset pet godina prokleto je duga priča za jedan nož za kruh.
Ali „još ide” ne mora zauvijek biti razlog da nešto nastaviš upotrebljavati.
To vjerojatno ne vrijedi samo za noževe.
Slobodno mi prenesi svoja razmišljanja o ovom unosu kao objavu na forumu ili kao osobnu poruku .
