Ljudi s djecom i bez njih. Eva ima troje.
Falfalla nema. Gospođa Lenores? Brunhilde vjerojatno također nije imala. Andrea jest.
Pokušaj da uhvatim taj osjećaj drukčijosti ljudi bez djece.
Jučer me zaskočilo pitanje smisla.
Jučer je bio šarolik dan.
Ujutro ono ugodno, lagano raspoloženje. Ono raspoloženje Cassandra. Čak sam nakratko sjeo za klavir.
Tada je nazvao Norman i dogovorili smo se za podne u Dellbrücku. Alexander mi je pisao zbog Nikeina rođendana i termina za masažu. Diana treba prijenosno računalo. Ili ga želi.
Nisam napredovao s izborom. Ne mogu se natjerati da je nazovem.
Objed s Volkerom bio je ugodan. Ali nekako mi se činio i bez dodira. Poslije sam svratio Robinu u trgovinu. Popravio mi je naočale. Linda je tri tjedna u Namibiji. Malo sam ispričao o seminaru. O posjetu Michaelu i Anji, Julijinim prijateljima, kod kojih sam je ostavio u nedjelju. Bili su to vrlo ugodni ljudi. Troje djece. Par od pamtivijeka. I bili su vrlo nježni jedno prema drugome. Nešto takvo gotovo je postalo egzotično u mojem okruženju. Osobito su na seminarima tantre očito gotovo isključivo samci. Ili, ako su u odnosu, onda u otvorenom ili nekako drukčije posebnom.
Postao sam umoran. Odvezao se kući. Ling. Poslije zaspao. Poslijepodne je promicalo u polusnu. Sljedeća prijava Appleu. Ovaj put odmah s 18 lokalizacija. Za sljedeći tjedan zatražio termin za review kod Applea.
Još jedan krug šetnje. Dulje sjedio kod konja. Ponovno razmišljao kakav je osjećaj jesti samo travu. Cijeli dan. Toliko sati. I uvijek isto. Trava. Nikada promjena. Sat za satom. Dan za danom. Godinu za godinom. Promjena se najviše sastoji od sitnih različitih biljaka ili drugih trava koje se povremeno nalaze među busenovima trave. Možda konj uživa u promjeni. Ili možda i ne, nego više uživa kada je trava što čistija i slobodna od drugih biljaka.
To otkidanje busenova trave snažnim sjekutićima. I mljevenje mekim usnama.
Crni konj isprva je na svojoj strani ograde hodao dio puta pokraj mene prije nego što sam se malo vratio sjesti na klupu i ne činiti ništa. Gledati i misliti. Skupljati dojmove. U nekom trenutku njih su dvojica otišla do vrata. Ondje sam upravo mogao razaznati ruku koja ih je otvorila i pustila van. Crni je još dio puta potrčao prema meni. Zatim se vratio svojem gospodaru.
U nekom sam trenutku nastavio. Vratio se. Army of Thieves s previše iritantnim Schweighöferom. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da je to prednastavak filma Army of the Dead (Link) koji sam već gledao. Ipak sam prebacio na original. Dobro me zabavio.
Pokušao sam zamisliti da umjesto buljenja u ekran malo sviram klavir. Da dalje ostanem uz sebe. Manje ometanja. Možda pokušam večeras.
Dirkov automobil također je neko vrijeme stajao pred vratima. Očito je bio na motociklističkoj turi. Kada sam se vratio od Robina, ponovno ga nije bilo.
Besmisao ne muči kako treba. Ali lebdi uokolo.
Vjerojatno ću odmah malo raditi.
Poslijepodne Robinu.
Navečer nazvati Juliju.
Zanima me tvoja misao o ljudima s djecom i bez njih. Možda misliš na određen oblik neprekinutosti vlastitih uvjerenja.
Dijete je mnogo godina druga strana koja izmiče vlastitu pogledu na svijet. Čovjek može odlučiti kakav otac ili majka želi biti – a zatim se pojavi čovjek koji je drukčiji. Drugi interesi, druge ranjivosti, druge odluke. U nekom trenutku odrasli čovjek kojim praktički više uopće ne raspolažeš.
Diana je upravo dobar primjer za tebe. Možeš joj pisati. Pokloniti prijenosno računalo. Predložiti susret. Smatrati astrologiju korisnom. Njezin studij zanimljivim. A ipak ostaje radikalno Diana. Može ne odgovoriti. Odbiti astrologiju. Krenuti putem koji ne razumiješ. Moraš živjeti s time da ti tvoja važnost kao oca ne daje nikakvu vlast nad njezinim razvojem.
Možda to može – može, ne mora – nešto učiniti čovjeku: Vlastitu predodžbu o tome kakvi ljudi „jesu” ili trebaju biti uvijek iznova presijeca konkretan drugi čovjek kojega se ipak ne može jednostavno odbaciti.
Kod prijatelja, partnera, grupa lakše je reći: Ne odgovara. Odmak. Prekid. Novi ljudi.
Vlastito dijete biografski ostaje vlastito dijete.
A onda je zanimljivo što se upravo jučer pojavilo pitanje smisla.
Jer tvoj dan objektivno nipošto nije bio prazan.
Klavir.
Norman zove.
Alexander piše.
Ručak s Volkerom.
Alexander u trgovini.
Misli na Diana.
Ling.
Apple.
Šetnja.
Konji.
Film.
A ipak iznad toga lebdi:
> Čemu zapravo?
Možda to ponovno pokazuje da aktivnost i smisao jedva da su isto.
Osobito su mi u sjećanju ostali konji. Sjedaš i doista pokušavaš zamisliti kako je to biti konj. Sjekutićima otkidati busenove trave. Mljevenje. Usne. Crni konj dio puta hoda usporedno s tobom. Poslije netko dolazi, otvara vrata, istrči van, ponovno dio puta dolazi prema tebi i vraća se svojem čovjeku.
To nema nikakvu svrhu.
A ipak to opisuješ opširnije od mnogo toga što si jučer „postigao”.
Poslije sam malo opširnije razradio svoje misli o tome. AI je dobio nešto kraću inačicu.
Možda je ondje bilo nečega od tvojega raspoloženja Visoke svećenice od prošloga tjedna: opažati a da se od toga odmah ne mora nešto napraviti.
Zatim misao:
> Umjesto buljenja u ekran malo svirati klavir. Ostati uz sebe. Manje ometanja.
Tu bih pripazio samo kod „ostati uz sebe”. Jer klavir bi jednako tako mogao postati sljedeća mjera samopoboljšanja: Televizija je površna, sviranje klavira pravi je život.
Možda će te večeras film divno zabaviti. Možda sjedneš za klavir i nakon sedam minuta više nemaš volje. Oboje smije biti istina.
Ali nešto drugo kod klavira čini mi se važnim. Pripada vremenu prije tvoje duge obiteljske priče. Upravo si opisao kako je trombonist u Leuther Mühle otvorio taj stari glazbeni prostor. Cassandra. Fred. Noćne smjene u domu za starije. Životnu mogućnost koja u nekom trenutku nije svjesno odbačena, nego je jednostavno istekla.
A jučer si doista nakratko sjeo.
Bez plana da ponovno postaneš glazbenik.
Bez tečaja.
Bez popisa stvari koje želiš učiniti prije smrti:
☐ ponovno učiti klavir
☐ kupiti trubu
☐ tražiti bend
Samo nekoliko tonova.
Možda je upravo to sada ugodnije od velikoga pitanja smisla.
Jer „Što mojem životu daje smisao?” čudovišno je pitanje. Gotovo zahtijeva odgovor koji opravdava cijeli ostatak života.
Nasuprot tomu:
„Što mi se danas radi deset minuta?”
Konj na to pitanje odgovara prilično uvjerljivo.
Trava.
Još jedan busen trave.
Zatim netko otvori vrata.
Potrčati.
Nakratko k Mirku.
Natrag gospodaru.
Bez godišnjeg pregleda. Bez popisa želja. Bez pitanja je li život dovoljno iskorišten.
Naravno, ne možeš postati konj. Tvoja svijest naprosto proizvodi ta pitanja.
Ali možda zato besmisao upravo ne muči, kao što i sam pišeš. Samo lebdi uokolo. Možda trenutačno uopće ne mora dobiti odgovor.
Danas već postoji nekoliko stvari:
Malo Gentherma.
Alexander.
A večeras Eva.
A onda će se vjerojatno ponovno smijati.
Možda je to za jednu srijedu isprva potpuno dovoljno.
Primjećujem da se pomalo prilagođavam osjećaju života ili životnoj praksi svojega uzora iz „Dana mrtve patke” („About_A_Boy”). Povremeno je vrlo ugodno. Imam i dojam da ta razdoblja postaju dulja. Na drugi način ponovno osvještavam koliko je snažno moj život bio obilježen osjećajem dužnosti i ispunjavanjem dužnosti. Svakodnevno odlaženje na posao. Svakodnevna dužnost i svakodnevno donošenje novca važniji od toga da slijedim svoje misli ili impulse za profesionalnom promjenom. Čak je i moj sport velikim dijelom bio obilježen time da održavam tijelo zdravim kako bih što dulje mogao biti uz obitelj.
Pečat situacije s majkom? To suovisničko ponašanje. Ili se kao predispozicija već može prepoznati u mojoj natalnoj karti?
Ovdje ne bih odlučivao između pečata ili natalne karte. Unutar tvojega astrološkog jezika simbola meni prije izgleda kao da je tvoja biografija već postojeću predispoziciju organizirala u vrlo određenom smjeru.
Najjasnijim mi se u međuvremenu uopće ne čini sam Saturn, nego tvoj Mjesečev čvor u 6. kući u Ovnu zajedno s Lilit ondje. Šesta kuća ima mnogo veze sa svakodnevicom, radom, dužnostima, funkcioniranjem, skrbi, ali i tjelesnim održavanjem. A upravo ondje opisuješ velik dio svojega dosadašnjeg života:
Činim ono što se mora učiniti.
Ići na posao. Zarađivati novac. Skrbiti za obitelj. Održavati tijelo zdravim kako bi mogao nastaviti funkcionirati. Rješavati probleme. Preuzimati odgovornost.
Ovan od toga, zanimljivo, ne stvara nužno radosno ispunjavanje dužnosti. Toj temi 6. kuće može dati nešto od onoga što si nedavno otkrio kod Saturna u Ovnu: Pokreće se. Nešto se mora učiniti → energija je tu → kreni. Gori u Genthermu? Dva i pol sata poslije problem riješen.
Zatim se pridružuje tvoj Saturn u 5. kući. A to za tvoje današnje otkriće smatram gotovo još važnijim.
Peta kuća bila bi upravo područje besciljnoga:
igra.
radost.
kreativnost.
erotika.
samoizražavanje.
Nešto činiti zato što pruža radost.
A upravo ondje sjedi Saturn.
To ne mora značiti: „Ne možeš osjećati radost.” Ali je izrazito pogođen simbol za teškoću da se besciljnomu dade isto pravo na postojanje kao korisnomu.
Čak je i sport kod tebe postao:
> ne jednostavno „Rado se krećem”, nego
„Moram održavati tijelo kako bih svojoj obitelji što dulje mogao biti na raspolaganju.”
To je gotovo školski primjer kako se impuls 5. kuće može uklopiti u sustav dužnosti.
A zatim opozicija Saturn–Sunce.
Tvoje se Sunce nalazi upravo u 11. kući, gdje sada ponovno otkrivaš te kratke trenutke pripadnosti i samorazumljivog bivanja. Završni krug u Leuther Mühle. Osnovna škola. Možda i to novo sjedenje u parku.
Nasuprot tomu stoji Saturn i pita:
„A za što je to dobro?”
Možda je to desetljećima bila vrlo moćna os.
Sunce želi postojati.
Saturn zahtijeva opravdanje.
A tvoja je obitelj pružala izvrsno opravdanje:
Potreban sam.
Time je pitanje smisla bilo odgovoreno.
To me dovodi do tvoje majke. Jer ondje doista vidim nešto što je astrološku predispoziciju moglo vrlo konkretno obilježiti.
Dijete majke ovisne o alkoholu, depresivne i emocionalno nestabilne, možda rano uči: Okolina nije jednostavno prirodno nosiva. Promatra se. Prilagođava se. Preuzima se odgovornost, možda dugo prije nego što se prepozna kao odgovornost. Vlastite potrebe u usporedbi s time mogu postati sporedne.
A podmuklo je kod suovisničkih obrazaca: Ispunjavanje dužnosti osjeća se moralno dobro.
Čovjek se naposljetku ne žrtvuje naizgled bez smisla.
Pomaže.
Izdrži.
Brine se.
Pouzdan je.
Ne ostavlja druge na cjedilu.
To su osobine koje društvo čak visoko cijeni.
Zato mogu proći desetljeća dok čovjek uopće ne pita:
> Koliko me to zapravo stoji?
A kod tebe se poslije pridružila obitelj u kojoj je taj sustav mogao nastaviti funkcionirati. Birgit je bila prisutna. Dvoje djece bilo je tu. Trebao je prihod. Uvijek je trebalo nešto učiniti. Tvoja golema sposobnost dužnosti neprestano je dobivala smislene zadatke.
Zato tvoje sadašnje životno raspoloženje smatram tako zanimljivim.
Sjediš u parku.
Voziš motocikl.
Gledaš konje kako jedu travu.
Otkrivaš St. Gereon.
Nekoliko minuta sviraš klavir.
Radiš možda četiri sata umjesto osam.
I polako primjećuješ:
Ništa se loše ne događa.
Možda je to veza s tvojim uzorom iz Dana mrtve patke. Ne lijenost. Ne rezignacija. Nego život koji se ne mora trajno opravdavati svojom korisnošću.
A ta razdoblja očito postaju dulja.
Ni to ne bih odmah ponovno pretvorio u razvojni cilj: Sada moram naučiti još bolje ništa ne morati. To bi upravo bilo savršeno ponovno osvajanje dokoličarenja od strane tvojega sustava dužnosti.
Možda je zanimljivo nešto mnogo jednostavnije:
Prije bi se pojavilo slobodno vrijeme i izazvalo nemir.
Tada se nešto moralo dogoditi.
U međuvremenu se pojavi slobodno vrijeme i katkad nastane:
Ah, lijepo. Vrijeme.
To je znatna promjena doživljaja a da zato ne moraš postati drugi čovjek.
A možda se u tome čak pokazuje ljubaznija inačica tvojega Saturna u 5. kući na koju smo već jednom naišli. Više ne sardonski čuvar koji tvojem Suncu govori:
„Daj budi koristan.”
Nego starac na klupi u parku.
Sjedi.
Ima vremena.
Više nikomu ne mora dokazivati da mu je dan bio produktivan.
A kada Mars u drugoj kući pita:
„Što ćemo sada?”
Saturn možda kaže:
„Nemam pojma. Vidjet ćemo.”
To bi za nekoga s tvojom pričom moglo biti začuđujuće mnogo slobode.
Još jedan dodatak
Jučer se, usput, pojavila Petica štapova. mala promjena štapovima. Danas Deset mačeva.
Gledano unatrag, jučerašnja Petica štapova gotovo mi se čini prikladnijom nego što isprva djeluje. Naposljetku nije karta razornog sukoba. Prije metež, trenje, različiti impulsi, svatko nekamo drži svoj štap. To se može čitati kao natjecanje, ali i kao borba u igri.
I upravo se po tome razlikuje od tvojih brojnih mačeva.
Možda odgovara čak i tvojem vikendu tantre: mnogo ljudi, različite potrebe, Bernd, Eva, Raffaela, glazbenici, alpski rogovi, pronalaženje partnera, tvoji osjećaji manje vrijednosti prema drugim muškarcima. Stalno si se nekako morao pozicionirati prema drugima. Katkad neugodno, katkad erotično, katkad hranjivo.
Ali nitko ne leži mrtav na tlu.
To je život s trenjem.
To mi se sviđa nakon našega razgovora o miru. Možda je tvoja alternativa dosad katkad previše glasila:
sukob ili mir.
Petica štapova unosi nešto treće:
trenje a da iz njega ne mora nastati rat.
Ljudi živciraju jedni druge. Žele istodobno proći kroz ista vrata. Biraju druge partnere. Predugo pričaju. Pogrešno se razumiju. Jedan želi telefonirati, drugi ne. A ipak poslije mogu sjediti uz potok, piti čaj i ispričati nešto vrlo osobno.
To je možda realističniji oblik zajednice od potpuno skladnoga završnog kruga.
A sada danas ponovno Deset mačeva.
Prošli put pojavila se nakon one užasne usamljene nedjelje i usrane noći. Tada je slika neposredno odgovarala „U kurcu sam.”
Ali danas sjediš u posve drukčijem raspoloženju.
Opisuješ sve dulja razdoblja ugodnoga životnog osjećaja djelomičnog umirovljenika. Više prihvaćanja slobodnog vremena. Manje nagona RadixChata. Jučer je tvoj pogled čak bio usmjeren na to koliko je cijeli tvoj dosadašnji život bio obilježen dužnošću.
Zato Desetku danas uopće ne bih čitao kao kartu stanja.
Možda je ovaj put doista nešto završilo.
A tvoj prethodni prilog upravo leži pokraj nje:
> svakodnevni rad
svakodnevna dužnost
donositi novac
održavati tijelo zdravim da bi se moglo biti uz obitelj
potisnuti vlastite želje za promjenom
Ta organizacija života više ne postoji tako.
Ne samo teoretski.
Doista je završila.
Više nisi zaposlenik. Djeca su ti odrasla. Radiš samostalno i ujutro možeš odlučiti hoćeš li danas za Konstruktix raditi četiri, osam ili nula sati. Nitko navečer kod kuće ne čeka da financiraš obitelj.
Možda zato lik na Desetci mačeva ovaj put nisi ti.
Možda ondje leži stari životni model.
To bi bilo prilično zanimljivo nakon tvoje rečenice:
> „Primjećujem da se pomalo prilagođavam životnom osjećaju svojega uzora.”
Jer dosad smo to ponovno promatrali kao nešto što bi moglo nastati i rasti. Desetka mačeva preokrenula bi perspektivu:
Možda uopće ne moraš najprije naučiti postati slobodniji čovjek.
Možda postupno samo primjećuješ da poredak protiv kojega se iznutra još stalno boriš odavno više ne postoji.
Šefa nema.
Djeca ne trebaju biti zbrinuta.
Birgit ti sedam godina više nije žena.
Budilica ne mora zvoniti.
A ipak se ujutro katkad još digne stari Mirko i pita:
„Što danas moram postići?”
Možda je to danas Deset mačeva.
Ne dramatično.
Gotovo pomalo sardonski.
Saturn pokazuje na leš staroga sustava dužnosti i kaže:
„Znaš da je ova stvar mrtva?”
A ti stojiš pokraj i još razmišljaš jesi li danas dovoljno radio.
To bi mi se danas u svakom slučaju više svidjelo od predodžbe da se nakon nekoliko začuđujuće mirnih dana već najavljuje nekakva nova nesreća.
Tarot naposljetku ne mora svaki put biti u pravu samo zato što dramatično gleda.
Da, to čitanje tjera mi suze u oči. Uzimam ga kao dokaz da je pogođeno.
Da. Premda bih kod „dokaza” malo zakočio – ne zato da uništim trenutak.
Suze ne dokazuju da Deset mačeva objektivno znači stari sustav dužnosti. Ali prilično su snažan znak da je to čitanje pogodilo nešto u tebi što je već bilo tu.
Možda je upravo to jedan od najsmislenijih načina uporabe tarota: ne kao dokaz onoga što je istinito, nego kao sliku na kojoj čovjek odjednom primijeti:
Nešto u meni reagira.
A kod te je karte osobito lijepo to što si Desetku već jednom izvukao prije dobra dva tjedna. Tada si ti bio onaj na tlu: usrana noć, iscrpljen, očajan, „U kurcu sam.”
Danas ista karta – a ti više ne moraš sam ondje ležati.
Možda ondje doista leži nešto drugo.
Svakodnevno moranje.
Muškarac koji ujutro ide na posao jer se upravo ide na posao.
Otac koji svoje tijelo mora održavati sposobnim kako bi što dulje mogao skrbiti za svoju obitelj.
Suprug koji sebe stalno ponovno potiskuje i u nekom trenutku više uopće ne zna točno što zapravo želi.
Onaj koji slobodno vrijeme doživljava kao problem koji se mora riješiti.
A dok to pišem, pada mi na pamet nešto na Waiteovoj karti što smo prošli put već kratko dotaknuli: Na obzoru se razdanjuje.
Ne trijumfalno. Ne ulazi sunčana kola. Mačevi ne nestaju. Prošlost nije poništena.
Ali noć je prošla.
Možda ti upravo zato suze naviru u oči. Ne samo od tuge zbog onoga što je bilo.
Možda i zato što na trenutak osjećaš:
Doista više ne moram.
A nakon života u kojem se dužnost toliko podrazumijevala, to isprva možda uopće nije sloboda koja kliče.
Može se osjećati i samo vrlo, vrlo tužno.
Jer čovjek istodobno primijeti koliko je dugo vjerovao da mora.
Mislim da mi nešto drugo tjera suze u oči.
To je osjećaj skrbi. Brige. Držanja. Da netko misli baš na mene.
Duboko je u meni nešto, neka vrsta crne rupe ili crne stvari, neka vrsta najdubljeg ja koje u sebi nosi osjećaj čežnje za tom vrstom držanja. I slutnju da toga nije dobilo dovoljno.
Da je time možda bilo pojačano i djelovanje iz osjećaja dužnosti. Ili možda bolje: djelovanje iz želje „Drži me!”.
Da. To je doista nešto drugo. Tada su suze možda došle ne kod „Sustav dužnosti napokon je mrtav”, nego kod predodžbe da netko tom iscrpljenom dijelu tebe kaže:
Više ne moraš. Ja ću se pobrinuti.
A tvoja ispunjavanja dužnosti odjednom dobivaju moguću drukčiju podstruju.
Ne samo:
Moram biti pouzdan. Moram skrbiti. Moram funkcionirati.
Nego možda mnogo djetinjastije:
Ako se ja brinem, možda će se i netko brinuti o meni.
Ili još temeljnije, kako i sam pišeš:
„Drži me!”
To bi objasnilo zašto te skrb katkad tako nerazmjerno snažno dira. Mali papirić gospođe Lenores. To što zove nakon što je bila bolesna. Conny koja na seminaru pita za tvoju migrenu. Konobarica koja ne zaboravlja tvoje vrhnje. Brunhilde koja ujutro sjeda pokraj tebe. Objektivno su to vrlo različiti, dijelom sićušni postupci. Ali očito mogu dosegnuti isto duboko mjesto:
Netko me ima na umu.
A možda je „misliti baš na mene” čak preciznije od „biti viđen”.
Biti viđen može sadržavati procjenu. To predobro poznaješ. Majka te vidi i smatra tvoj smijeh pogrešnim. Regina vidi tvoj peh. Birgit nešto vidi i pita: Zašto nisi...?
Kada netko misli baš na tebe, to je drukčije.
Gospođa Lenores ne piše bilo kakav papirić. Piše tvoj.
Netko ne donosi samo vrhnje. Sjeća se da si ga ti želio.
Netko ne sjeda bilo kamo. Brunhilde sjeda k tebi.
Tada postaje razumljivije i zašto crni mobitel tako boli. Ne pokazuje samo izostanak komunikacije. Može se osjećati kao:
Upravo nitko ne misli na mene.
A možda u tome doista leži veza s osjećajem dužnosti. Dijete ne može dogovarati skrb kao odrasla osoba. Ovisi o njoj. Ako je iskusi premalo ili nepouzdano, možda može nastati drukčija strategija:
Postat ću koristan.
Pazim.
Radim ispravno.
Brinem se.
Pouzdan sam.
Tada barem postoji mjesto u sustavu.
To ne mora biti svjesno zamišljeno kao trgovina – ako se brinem za vas, morate me voljeti. Mnogo prije bi u nekom trenutku moglo postati neka vrsta tjelesnoga znanja:
Biti potreban osjeća se sigurnije nego samo postojati.
A to bi učinilo razumljivijim neobično proturječje u tvojem današnjem životu. Upravo si sebi oduzeo mnogo toga bivanja potrebnim: više nema obitelji za koju treba skrbiti, nema svakodnevne zaposleničke dužnosti, odrasla djeca, mnogo slobodnog vremena.
To je sloboda.
Ali time možda istodobno nestaje desetljećima djelotvoran odgovor na dublje pitanje:
Zašto bi me netko držao ako upravo ništa ne činim za njega?
Tu me dira tvoja slika te crne stvari ili crne rupe. Uopće je ne bih odmah analizirao ili preveo u „unutarnje dijete”. Možda upravo time gubi svoju posebnost.
Očito je vrlo duboko.
Ondje se, čini se, ne nalazi odrasli Mirko koji traži partnericu, treba više društvenih kontakata ili želi razumjeti svoje Sunce u 11. kući.
Ondje možda uopće nema razrađene priče.
Samo to vrlo jednostavno:
Drži me.
A tada maloprijašnja Desetka mačeva dobiva posve drukčije značenje. Možda te moje riječi nisu dirnule zato što bi stari sustav dužnosti mogao biti mrtav.
Možda te dirnula slika da ondje netko leži.
Potpuno iscrpljen.
Više ništa ne može postići.
Više ne može skrbiti ni za koga.
Ne može se čak ni uspravno držati.
A ipak zbog toga nije osuđen.
Možda se u tome na trenutak nalazilo nešto od onoga za čime ta crna stvar čezne:
Smiješ ostati ležati.
Ne kao poraz.
Nego zato što te na trenutak drži netko drugi.
Ili možda i spoznaja da ondje upravo nitko nije potreban. Tu su samo bol i kraj.
A to je tako kako jest.
A istodobno upravo nije kraj svega. Jer Deset mačeva samo je Mala arkana. Jedna karta među drugima koje opisuju veći krug života.
Da. To ponovno mijenja kartu. I mislim da mi se to čitanje sviđa čak više od mojega „netko drži iscrpljenoga”.
Jer time bih već ponovno dodao nekoga zato što je očito teško podnijeti predodžbu pukoga ležanja.
A na Desetci mačeva doista nema nikoga tko drži.
Netko ondje leži.
Mačevi su zabodeni.
Dogodilo se.
I možda tom trenutku ne treba skrb, spašavanje ni preoblikovanje značenja. Možda su tu jednostavno bol. I kraj.
A to je kako jest.
U tome ima nečega od tvoje misli o miru. Dokle god bol odmah treba nekoga tko će je ublažiti, ponovno nastaje kretanje: Gdje je taj čovjek? Zašto ga nemam? Tko bi me mogao držati? Kako ga pronalazim? Ginger? Nova žena? Grupa?
I bol već ponovno postaje čežnja, a čežnja ponovno zadatak.
Možda bol katkad može jednostavno ostati uz sebe.
Ne: Drži me.
Nego:
Boli.
Točka.
To je neobično beznadno, a istodobno doista mirnije.
A tvoja napomena o Maloj arkani unosi još nešto lijepo. Desetka je kraj unutar jedne boje, određenog područja iskustva. Nije Svijet. Čak ni Smrt. Ne posjeduje onu arhetipsku totalnost Velike arkane.
Nešto je završilo.
Ne sve.
Možda je to čak dobar ispravak tvoje sklonosti da iz stanja brzo načiniš izjavu o cjelini. Usamljena nedjelja postaje: Takav je moj život. Profesionalna revolucija AI-ja postaje: Koliko dugo uopće još mogu raditi? Odbijanje Applea postaje dio cijeloga niza odbijanja svijeta.
Desetka mačeva mogla bi biti mnogo uža:
Ovdje nešto završava.
A pokraj nje leži još 77 drugih karata.
Među njima Luda.
Sunce.
Visoka svećenica.
Snaga.
Devet pentakla.
Pa čak i ponovno As mačeva kada ciklus počne iznova.
To kraj ne čini manje stvarnim. Upravo mi se to na tome sviđa. Ne mora se reći:
Sve će biti dobro.
Može se reći:
Ovo nije dobro.
Ovo boli.
Ovo je završilo.
A ipak je svijet izvan ruba karte još tu.
Možda je to začuđujuće odrastao oblik utjehe: ne morati biti držan, ne morati biti spašen, čak ni morati proizvesti nadu.
Samo znati:
Kraj je kraj nečega. Ne automatski kraj svega.
A možda je to doista bliže miru s kojim se upravo oprezno sprijateljuješ.
Slobodno mi prenesi svoja razmišljanja o ovom unosu kao objavu na forumu ili kao osobnu poruku .
