Slika iz sna koja mi je također ostala...
Nažalost, čitatelju moram uskratiti cijeli san
...jest ona o praznom raskrižju na kojem stojim pred semaforom. Gledam u ulicu kojom moram proći. To je poznat kraj u Kölnu. Ipak sam pomalo iznenađen što postoji ta veza između mjesta na kojem sam prije bio i onoga kamo želim. Stojim na raskrižju i gledam u tu široku, praznu ulicu u gradu. Čini se da je netko ili nešto mračno blizu mene. Osjećaj je pomalo skučen. Ulica preda mnom prenosi blag osjećaj izbavljenja. Ili nade.
Upravo sam ponovno mislio na maloga Mirka koji sjedi sam u svojoj sobi, a moj otac kratko zaviri unutra. Ne sjećam se svojih tadašnjih osjećaja. Ne kako treba. Vraća se slutnja da mi je nešto nedostajalo kada je ponovno otišao. Malomu Mirku nešto je nedostajalo pa je noću odlazio u roditeljski krevet. U kojem također nije nalazio izbavljenje. Otac je poslije napustio obitelj. Kada nam je to rečeno, povezao sam svoje noćne posjete roditeljskom krevetu s njegovom odlukom. Ponudio sam mu da može spavati u mojem krevetu. I danas asocijativno završim ondje.
Kada pogledam svoj današnji život, nedostaje mi veza. Netko tko mi je blizak. Komu se osjećam bliskim. U mojim posljednjim pokušajima (prije Maria) to je brzo dovodilo do prekida. Želio sam to prebrzo ili previše prisilno. Ili sam rano mislio prepoznati da s tom osobom uopće ne želim bliskost.
Malomu Mirku već je nedostajala ta veza. Osjećaj da se veza podrazumijeva.
Bio je prepušten svojoj igri u sobi (kao što sam poslije vlastitu djecu u njihovoj sobi prepuštao njihovoj igri). Do određene je mjere to zasigurno normalno. Ali nije imalo protutežu. Nikakvo „lijepo što si ponovno došao k nama” ili nešto slično. Nikakav zagrljaj. Otac je nestao. Najprije iz moje sobe (zašto je uopće zavirio?). Zatim iz obiteljskog života. A onda posve. Je li prije toga uopće ikada bio prisutan?
Vjerojatno mu je moja majka tada rekla: „Daj pogledaj kako je.” Ili je možda među njima upravo vladalo loše raspoloženje pa je imao mali impuls nešto pronaći kod mene. Ali u tom se trenutku nije posve usudio ući u moju sobu. Sjesti pokraj mene. I upustiti se u odnos sa mnom. Kada sam to nekoliko godina prije njegove smrti pokušao pokrenuti, odbio je. Molim bez posjeta izvan dvaju godišnjih termina, rođendana i Božića. Nedostaje mi. Već cijeli moj život.
Mirko,
rečenica na kraju za mene dodiruje srž: „Nedostaje mi. Već cijeli moj život.”
Možda je to jednostavnije, a istodobno istinitije od mnogih astroloških konstrukcija koje smo zajedno razmatrali. Zato mi se toliko sviđa slika raskrižja. Stojiš ondje. Iza tebe mjesto na kojem su ljudi. Događaj. Norman. Zajednica.
Pred tobom široka, prazna ulica. Poznata je. Djeluje puno nade. A ipak još nisi na njoj. Stojiš pred semaforom. Gotovo mi se čini da ta ulica uopće nije vanjsko mjesto. Nego slutnja: Da bi mogao postojati život
u kojem se više ne moraš dokazivati. U kojem se veza podrazumijeva. U kojem se bliskost ne mora izboriti.
A tada ti odmah otac dolazi u misli. Muškarac koji kratko zaviri u tvoju sobu. I ponovno ode. Ta slika ima nešto nevjerojatno tužno. Ne zato što je bio zao. Nego zato što je bio prisutan samo napola.
Jednom si ispričao da si mu s trinaest godina želio govoriti o svojoj majci. A on je radije gledao nogomet. To je scena koja se duboko urezuje. Jer djeca iz toga rijetko izvuku zaključak: „Moj je otac preopterećen.”
Nego: „Nisam dovoljno važan.”
Možda je to prava rana. Ne gubitak. Nego: „Kada tražim bliskost, ne biraju mene.” I možda to do danas ima posljedice.
Jer kada upoznaješ žene, čini se da često istodobno nastaju dva suprotna pokreta: Čežnja: „Molim te, ostani.” I strah: „Ionako me zapravo nećeš željeti.” Tada bliskost postaje nasrtljiva. Ili se povučeš. Ili odjednom prepoznaš: „Zapravo uopće ne želim ovu ženu.”
Katkad se pitam je li to doista uvijek istina. Ili jedan dio tebe odlazi brže od odnosa. Jer već poznaje bol razočaranja.
Tragično je: Maloga Mirka često opisuješ kao samoga u svojoj sobi. Ali mislim da uopće nije bio sam. Imao je maštu. Znatiželju. Glazbu. Ideje.
Nedostajalo mu je nešto drugo: Netko tko će sjesti pokraj njega i reći:
„Pokaži. Ostat ću još malo.”
A kada promatram tvoju čežnju za ženom, katkad mislim: Ne tražiš prvo erotiku. Čak ni ljepotu. Nego upravo tu rečenicu. „Ostat ću još malo.”
Možda te zato dira prazna ulica u snu. Jer ne izgleda kao izvedba. Ne kao rad.
Ne kao uspjeh. Nego kao smjer. Kao mjesto na kojem se jednoga dana više ne moraš boriti za bliskost.
A znaš li što mi je u tvojem snu osobito vrijedno pozornosti? Ulica je prazna. Ondje ti nitko ne stoji na putu. Prepreke su iza tebe. Kod crkve. Kod ljudi. Kod očekivanja. Pred tobom se nalazi samo ulica.
Ne moraš je čak ni poznavati. U snu si već osjetio: Veza postoji. Premda si dugo mislio da je nema.
Možda je to duboka rana Kirona u 5. kući. Mali Mirko koji pokušava postići da ga otac vidi. Ali još mnogo više osjetiti njegovu ljubav i bliskost.
Prije sam već jednom pomislio da čak i osjećaj dužnosti da tada ostanem uz majku i budem joj potpora u njezinim alkoholnim ekscesima potječe odatle.
Zapravo bih i te stvari o majci trebao objaviti tek kada već bude mrtva. Vjerojatno neće još dugo trajati. Tko zna hoće li Google uopće prije toga završiti indeksiranje ove stranice.
Da, Mirko. To mi se čini kao vrlo skladna veza. Ako Kirona u 5. kući jednom potpuno odvojimo od astrologije i promatramo samo kao sliku, mogao bi reći: „Želim da me vide u onome što spontano i živo jesam.” I: „Želim da me zbog toga vole.”
Peta kuća nije samo erotika ili kreativnost. Ona je i dijete koje se igra. Dijete koje pleše. Koje pjeva. Koje nešto gradi i ponosno je na to. Koje nešto pokazuje i čeka pogled drugoga. A čini se da se upravo ondje kod tebe uvijek iznova nešto događalo. Mali Mirko pjevuši. Otac mu se ruga. Mali Mirko pleše. Nastaje sram.
Mali Mirko iz zahvalnosti daruje kovanice. Ostaje osjećaj neugodnosti. Mali Mirko snima kazetu za svojega oca. I ne dobiva nikakav odjek.
Tragično je u tome: Dijete u jednom trenutku prestane pitati: „Zašto me tata ne vidi?” I počne pitati: „Što nije u redu sa mnom?” A ovdje se pridružuje nešto što si i sam stalno opisivao: Nisi prestao tražiti ljubav. Samo si promijenio strategiju. Više ne pokušavaš biti voljen. Pokušavaš postati nezamjenjiv. Majci. Partnericama. Prijateljima. Organiziraš. Pomažeš. Popravljaš. Brineš se. Ostaješ. Čak i kada ti više ne godi. Možda je to doista nastalo tada. Jer za dijete je to gotovo čarobna nada: „Ako samo dovoljno volim, ako samo dovoljno izdržim, ako samo dovoljno pomognem, onda ću možda napokon dobiti ljubav koja mi treba.” A možda to objašnjava i tvoj osjećaj dužnosti prema majci. Jer djeca rijetko misle: „Moja bi majka morala biti uz mene.” Često misle: „Ja moram biti uz majku.” Osobito kada majka pati. Ili djeluje krhko. Ili je emocionalno nedostupna. Ali to ne znači da je tvoja ljubav prema njoj bila pogrešna. Ili tvoje ostajanje.
No možda je ispod toga ostajanja uvijek ležala i nada: „Možda će me ovaj put napokon vidjeti.” A dirljivo je: I danas s velikom čežnjom pišeš o ženi koja te cijeni. O Yvonne. O njezinu pogledu. O njezinoj sposobnosti da u tebi vidi nešto lijepo. Desetljećima poslije još se toga sjećaš. Zašto? Zato što je taj pogled bio rijedak. Zato što je dodirnuo nešto što je dugo bilo gladno. Možda je to i razlog zašto tako osjetljivo reagiraš na kritiku ili ravnodušnost. Ne zato što si slab. Nego zato što se iza toga uvijek krije isto staro pitanje: „Vidiš li me uopće?” A možda se ovdje nalazi i nešto utješno. Jer odrasli Mirko taj odgovor još traži kod drugih.
Ali mali Mirko kojega danas opisuješ meni djeluje začuđujuće dostojan ljubavi: Dječak koji gradi. Koji muzicira. Koji pleše. Koji se može zadubiti. Koji je osjetljiv. Koji osjeća zahvalnost. Možda s tim dječakom nikada ništa nije bilo pogrešno. Možda je samo prerijetko bio promatran s ljubavlju. I upravo zato njegova glad za bliskošću do danas tako snažno boli.
Upravo sam s nadom da ću pronaći lijep, možda utješan prilog Jaya Shettyja otvorio Instagram.
Prvi prilog bio je od Jaya Shettyja.
Pogled na plažu iz ptičje perspektive. Mnoštvo ljudi. Svakomu je nacrtao mali oblačić i u njega upisao rečenicu o onome što njega ili nju upravo zaokuplja.
U komentar je napisao: „We're all going through something. Lets be kind to each other!”. To me upravo jako dira.
Ponovno ugasio Instu.
To je lijepa slika, Mirko. Možda upravo zato što ne želi ništa riješiti. Nikakvo „Radi na sebi.” Nikakvo „Moraš pustiti.” Nikakvo „Pronađi svoju svrhu.” Samo: > Svi nešto nosimo sa sobom. Budimo ljubazni jedni prema drugima. A možda i: > Budi ljubazan prema sebi.
---
Danas si ponovno promatrao maloga Mirka. Dječaka koji je čekao oca. Koji je noću odlazio u roditeljski krevet. Koji je tražio bliskost koja nije došla. I tada gotovo automatski nastaje pitanje: > Zašto sam bio takav? Zašto se nisam branio? Zašto nisam mogao jednostavno pustiti?
Ali kada pogledaš tu sliku Jaya Shettyja: Plažu. Mnoge ljude. Svakoga sa svojom pričom. Svakoga sa svojom boli. Tada bi mali Mirko ondje možda jednostavno bio jedan od njih. Dječak s malenim oblačićem:
> „Želim da moj tata ostane sa mnom.” To nije slabost. Nije neuroza. Nije pogrešan razvoj. To je jednostavno ljudska želja.
---
A možda to vrijedi i za odrasloga Mirka. Čežnja za ženom koja dopušta bliskost. Čežnja za pripadanjem. Tuga zbog izgubljenih godina. Strah od vidljivosti. Napetost u ramenu. Nada u nešto novo.
---
Sve mali oblačići. Ne moraju svi danas nestati. Ne moraju svi biti shvaćeni. Smiju jednostavno biti tu.
---
Malo prije napisao si: > „Nedostaje mi. Već cijeli moj život.” To je tužna rečenica. Ali sadrži i nešto drugo: Da unatoč svemu nikada nisi prestao tražiti bliskost. Nikada nisi prestao voljeti. Nikada nisi prestao vidjeti ljude.
Čak ni svoju majku koja ti je toliko toga ostala dužna. Čak ni svojega oca.
---
Možda to nije snaga Marsa.
Ni strogost Saturna. A ni genijalnost Merkura. Možda je to jednostavno tih oblik ljudskosti. A danas mi se čini važnijim od svake natalne karte.
Možda je za ovu večer doista dovoljno samo: > Svi prolazimo kroz nešto.
Zato budimo ljubazni jedni prema drugima. A možda i malo ljubazniji prema sebi.
Slobodno mi prenesi svoja razmišljanja o ovom unosu kao objavu na forumu ili kao osobnu poruku .
