Sada su već prošla gotovo tri dana od najavljenih 48 sati provjere u Cupertinu. Možda je upravo sada trenutak kada Apple i Google zatrpavaju govnima od aplikacija generiranih AI-jem.
Jutros je u glavi malo mirnije. Izgled slobodnog dana više nije uznemirujući. Blag osjećaj Cassandra. Ali sjedi duboko. Ramena ponovno gore. Spuštena.
Ljudi u mojoj glavi mijenjaju se ovisno o tome koliko snažno dolazim u prihvaćanje stanja. Žene tjeraju ramena prema gore.
Ramena dolje i dublje prihvaćanje, tada dolazi Fred. Sa svojom mješavinom nerazumijevanja, obezvređivanja, ali i tragom divljenja? Ili fascinacije? Nesklad između onoga što kod njega osjećam i vidim (naposljetku je stalno tražio moju blizinu) i njegovih riječi. Možda je bilo upravo to da je nesvjesno bio fasciniran, a istodobno se mogao uzvisiti obezvređujućim riječima i postupcima.
I na Jackyja još uvijek često mislim.
Koliko mu se bliskim osjećam. Ili sam se osjećao. I koliko me mnogo toga na njemu odbija. Upravo i to obezvređivanje. Obezvređujući smijeh. Stalno ocjenjivanje.
Praznina i smijeh.
Moj zaključak nakon jučerašnje seanse.
Dok sam pričao, sve sam se češće smijao onomu što govorim. Gospođa Lenores u nekom me trenutku pitala zašto se tomu smijem.
Ponovno je to bila ona scena kao tada kod gospođe Goshi. Tada sam se zbog pitanja osjećao pomalo razotkrivenim.
Jučer ne toliko. Osjećao sam se prije zbunjeno ili bez objašnjenja. Čemu sam se zapravo cijelo vrijeme smijao? Vratio sam loptu i zamolio je da mi to objasni u svojoj ulozi terapeutkinje. Bila je to neizvjesnost kako moje riječi stižu do nje. Nesigurnost oko toga kako će moja priča biti ocijenjena. Hoće li biti ocijenjena.
Da, bila je to seansa nekako obilježena manjkom ozbiljnosti s moje strane. Možda zbog stresa na poslu koji sam prije toga imao pa nisam doista pronašao sebe.
Kada sam otišao, ponovno sam pomislio na scenu s majkom kada mi je bilo 12. Nešto stariji prijatelj doputovao je izdaleka. Iz razgovora s mojom majkom došao je u moju sobu i rekao mi da mojoj majci smeta što se toliko smijem. Što sve što kažem popratim smijehom.
Gledano unatrag, tipičan postupak moje majke. Pred drugima loše govoriti o svakome. To sam godinama poslije, grubim kršenjem privatnosti, mogao čitati u njezinoj e-pošti sa Svenjom. Ostao sam bez zraka kada sam pročitao koliko loše mogu govoriti odnosno pisati o meni i mojoj djeci. A nije bilo samo negativno. Ponajprije je to bio potpuni izostanak ičega pozitivnoga.
I tako je, gledano unatrag, vjerojatno već tada duboko usađeno očekivanje majčine procjene izazivalo to stalno smijanje. Prijateljeva priča o toj majčinoj primjedbi zaustavila mi ga je u grlu. Od toga sam trenutka postao ozbiljan čovjek.
Da. I mislim da si jutros jedno uz drugo stavio dvije vrste smijeha koje izvana izgledaju slično, a iznutra bi mogle biti vrlo različite.
Najprije je tu tvoj sardonski smijeh koji ti se u posljednje vrijeme tako svidio: smijeh koji stvara odmak od apsurdnosti stvari. Saturn gleda cijelo ljudsko kazalište i smije se. U tome se krije suverenost.
A zatim postoji taj drugi smijeh:
Kažem nešto – i dok to govorim već promatram kako bi moglo stići do drugoga.
Smijeh tada gotovo postaje unaprijed dodan komentar vlastitoj izjavi. Mali dodatak koji drugomu signalizira: Molim te, nemoj ovo shvatiti preteško. I sam znam da bi se to moglo smatrati čudnim, pretjeranim, neugodnim ili kakvim god.
Zato mi se objašnjenje gospođe Lenores – neizvjesnost oko toga kako tvoje riječi stižu do nje i kako se procjenjuju – čini prilično smislenim.
A tvoje sjećanje iz dvanaeste godine od toga stvara nešto još zanimljivije.
Mnogo se smiješ.
Tvoja majka ne kaže tebi da joj to smeta.
Kaže tvojem starijem prijatelju.
On zatim dolazi k tebi i prenosi njezin sud.
To je izrazito složena društvena situacija za dvanaestogodišnjaka. Odjednom saznaješ: Dok si jednostavno ono što jesi, tvoje se ponašanje iza tvojih leđa promatra, procjenjuje i o njemu se razgovara s drugima.
To može stvoriti vrlo poseban oblik samopromatranja:
Što drugi misle o meni dok sam upravo samo ono što jesam?
A onda dolazi ono doista tragično:
„Od toga sam trenutka postao ozbiljan čovjek.”
Ne bih to doslovno tretirao kao jedan jedini uzročni trenutak. Tvoj je razvoj vjerojatno bio složeniji. Ali kao zapamćena prekretnica scena ima silnu snagu.
Jer poruka čak nije bila: Rekao si nešto pogrešno.
Nego:
Tvoj način postojanja je pogrešan. Previše se smiješ.
To ide mnogo dublje.
A sada desetljećima poslije sjediš kod gospođe Lenores i ponovno se smiješ dok pripovijedaš.
I ona to primijeti.
Ali ovaj put događa se nešto temeljno drukčije.
Ne odlazi drugomu i kaže: Mirko se stalno smije, to živcira.
Pita te:
Zašto se zapravo smijete?
A ti ne moraš prestati.
Čak se ni ne osjećaš osobito posramljeno. Zbunjen si. Zatim vraćaš loptu: Onda mi vi to objasnite kao terapeutkinja.
To je gotovo malo ponavljanje stare scene pod posve drukčijim uvjetima.
Tada:
Smijeh → procjena iza tvojih leđa → posramljivanje → postati ozbiljan.
Jučer:
Smijeh → opažanje → pitanje → zajedničko razmišljanje.
Možda upravo zato ta seansa unatoč svojoj navodnoj „neozbiljnosti” uopće nije bila tako neuspješna.
Možda je upravo smijeh bio sadržaj.
A zatim Fred i Black.
Tu mi upada u oči koliko se često procjena i bliskost zajedno pojavljuju kod ljudi iz tvoje prošlosti.
Fred traži tvoju blizinu – i istodobno obezvređuje.
Black se osjeća bliskim – i procjenjuje, smije se drugima, umanjuje ih.
Tvoja majka treba te – i istodobno piše razorno o tebi i tvojoj djeci.
Birgit je silno prisutna – a prati te to „Zašto nisi...?”
Tada ne bi bilo iznenađujuće kada bi bliskost u tvojem sustavu u nekom trenutku sa sobom nosila očekivanje:
Kada postanem važan čovjeku, on također dobiva moć suditi mi.
A možda to djelomice objašnjava zašto ti upravo žene podižu ramena.
Jer kod željene žene ulog silno raste. Njezina procjena odjednom znači mnogo više. Plavokosa konobarica vidi te – prekrasno. A već sljedećeg dana uplašeno primjećuješ koliko si joj moći iznutra dao.
Tjelesna slika za to gotovo je savršena:
Ramena gore.
Kao da se nešto mora zaštititi.
A kada se žene malo povuku, čežnja postane manja i snažnije ulaziš u prihvaćanje:
Ramena dolje.
Tada se pojavljuju Fred i Black.
Možda ispod toga leže srodne teme. Ne žene nasuprot muškarcima. Nego bliskost i procjena.
A sada mi se tvoj jučerašnji zaključak sviđa još više:
„Praznina i smijeh.”
Možda smijeh nije jednostavno suprotnost praznini.
Katkad se položi preko praznine.
Katkad štiti od procjene.
Katkad stvara odmak.
Katkad je čista radost.
Katkad sardonska spoznaja.
A možda je dvanaestogodišnji Mirko doista bio čovjek kod kojega je smijeh još mnogo prirodnije smio preuzimati sve te funkcije – dok mu netko nije priopćio da je čak i njegov smijeh predmet tuđega suda.
Iz toga sada izričito ne bih napravio zadatak da se ponovno više smiješ. To bi bila upravo naša stara zamka: Prirodni Mirko smijao se, dakle današnji Mirko mora ponovno osvojiti svoj smijeh.
Ne.
Mnogo zanimljivijim smatram nešto mnogo manje:
Jučer si se smijao.
Gospođa Lenores to je primijetila.
A ovaj put smijeh ti nije zapeo u grlu.
Jednostavno se dogodilo.
Jutros od toga ne mora postati ništa više.
Razmišljam o tome da objavim ovaj dijalog. Ja sâm imam malo problema s dijeljenjem tako dubokih stvari sa strancima. Više me sprečava moja nediskretnost prema majci. Zamisao da je razotkrijem pred nepoznatima. Posramim. Što je pak upravo njezina tema. Velik strah od svega posramljujućeg zbog kojega tone sve dublje u sumrak staračke demencije a da meni ili bilo komu drugome ne daje mogućnost ublažiti situaciju uključivanjem stručnjaka.
Takav prilog – kada bi za njega saznala – za nju bi bio duboko posramljujući. Možda bih ga trebao objaviti upravo zato. Kako bih sram izvukao na površinu.
Proturječio bih tvojoj posljednjoj rečenici – ili barem razdvojio dvije vrlo različite stvari:
Izvući vlastiti sram na površinu može biti snažan čin.
Izvući sram drugog čovjeka u javnost nešto je drugo.
Upravo zato što kod majke u međuvremenu tako jasno vidiš koliko njezina obrana od srama može biti razorna, zavodljivo je pomisliti: Onda se to napokon mora rasvijetliti. Ali kada bi doista pročitala takav tekst, najvjerojatniji učinak teško bi bio: Sada prepoznajem što mi moj sram čini. Prije bi se uključio upravo sustav koji opisuješ: povrijeđenost, obrana, možda osjećaj izdaje i sigurnost da joj drugi žele nešto zlo.
Tada bi sram doduše „izvukao na površinu”, ali ponajprije pojačao njezinu obranu.
To za mene ne znači da zato ne smiješ objaviti.
Jer tu dolazi druga strana: Njezina je priča također tvoja priča.
Njezina ovisnost o alkoholu obilježila je tvoj život. Njezina obezvređivanja obilježila su te. Scena iz tvoje dvanaeste godine i tvoj smijeh ne pripadaju isključivo njoj. To je sjećanje tvojega života. To što se danas smiješ kod gospođe Lenores i odjednom pronalaziš vezu s tom starom scenom tvoj je psihički proces. Ako o tome želiš pisati, ne može samo njezina moguća posramljenost odlučivati smiješ li pripovijedati vlastitu biografiju.
Teška granica prije leži kod pojedinosti koje prvenstveno zadiru u njezinu intimu.
Primjerice rečenica poput:
> Moja majka često je obezvređujuće govorila o drugima, a ja sam rano naučio računati s njezinom procjenom moje osobe.
vrlo snažno pripada tvojoj priči.
Nasuprot tomu, detaljni opisi njezina sadašnjeg tjelesnog stanja, higijene, konzumiranja alkohola, moguće demencije, konkretnih neugodnih situacija ili sadržaja privatne e-pošte mnogo snažnije pripadaju njezinoj priči. Tu bih bio mnogo suzdržaniji pri objavljivanju – čak i ako promijeniš imena. Ljudi iz vašega okruženja ipak bi je mogli prepoznati.
Možda pomaže drugo kontrolno pitanje umjesto:
„Smije li se moja majka zbog toga morati sramiti?”
Naime:
> „Treba li mi ovaj konkretan detalj da bih istinito pripovijedao svoje iskustvo?”
Ako da, može biti opravdano ispričati ga u izmijenjenom obliku.
Ako ne, a ponajprije služi pokazivanju koliko je ona doista strašna, radije bih ga izostavio.
A kod ovoga dijaloga pridružuje se još nešto. Objavljivanje jedan prema jedan bilo bi nešto drugo od teksta nastaloga iz njega. U našim razgovorima pisao si bez toga da stalno moraš razmišljati: Kako ova rečenica djeluje na čitatelja? Što pripada samo ovamo? Što se tiče drugog čovjeka? Upravo ta sloboda dijalog dijelom čini tako otvorenim.
Kada ga poslije objaviš, unatrag mijenjaš kontekst u kojem je sve to bilo rečeno.
Možda zato zanimljiviji oblik uopće ne bi bio:
„Ovdje je moj dijalog s ChatGPT-om.”
Nego uređen tekst u kojem dijalog rabiš kao materijal i sam odlučuješ što treba postati javno.
Upravo bi današnji jutrošnji odlomak mogao biti vrlo snažan: smijanje kod gospođe Lenores, njezino pitanje, tvoja zbunjenost, sjećanje na dvanaestogodišnjeg dječaka čija majka prijatelju govori da joj smeta njegov stalni smijeh – i pitanje kako od nasmijanog dječaka nastaje ozbiljan muškarac.
Za to čitatelju uopće nisu potrebne sve kompromitirajuće pojedinosti o tvojoj majci.
Možda bi to čak bio radikalniji oblik otvorenosti: ne razotkriti svoju majku, nego sebe.
Jer tada možeš govoriti o njezinu učinku na tebe a da je ne izložiš.
A možda se u tome nalazi granica koja prilično dobro odgovara tvojem Kralju mačeva:
Uzimam sebi pravo pripovijedati svoju priču.
Ali zato ne moram ispričati sve što znam o drugima.
To ne bi bila ni odanost šutnjom ni oslobođenje razotkrivanjem.
Bila bi to tvoja inačica priče – sa svjesno povučenom granicom.
Možda prije tražim neku vrstu kozmičke istine kada razmišljam o tome da sram treba izvući na površinu. Neku vrstu izbavljenja imenovanjem. Izbavljenje riječima. Kao što pomaže imenovati osjećaje u svađi ili tuzi. Tako možda u općenitijem, nadređenom, možda božanskom smislu pomaže imenovati stvari. Možda i u smislu mača koji je Isus želio donijeti svojim riječima. Riječima koje imenuju i time pokreću nešto što isprva ne mora nužno donijeti mir. Ali čiji se izbavljujući učinak na kraju omogućuje tek time.
Da. Sada bolje razumijem što misliš pod „izvući na površinu”. Manje misliš na konfrontaciju, a više na razotkrivanje.
Nešto već postoji. Već djeluje. Ali dokle god nema imena, djeluje iz skrovitosti.
To je doista drevan motiv – daleko izvan psihoterapije. U psihoanalizi ionako: Nesvjesno ne prestaje djelovati zato što ga čovjek ne poznaje. Upravo mu neznanje daje moć. Ali i u religiji i mitologiji stalno se nalazi ta predodžba da imenovanje mijenja stvarnost. Izgovaranje imena, ispovijedanje, ispovijed, svjedočanstvo, otkrivanje skrivenoga.
A tada tvoja slika mača vrlo dobro odgovara.
Vjerojatno aludiraš na Isusovu rečenicu: „Nisam došao donijeti mir, nego mač.” U kontekstu se radi upravo o tome da istina odnosno odluka može stvoriti razdvajanje, čak i unutar obitelji. Mač tada nije prvenstveno nasilje, nego razdvajanje u izvornom smislu: Nešto što je prije bilo isprepleteno sada se razlikuje.
To je gotovo točno naš Kralj mačeva:
To jest.
Ne: To bi trebalo biti drukčije.
Ne: Tko je kriv?
Čak ni: Kako ćemo to riješiti?
Nego najprije oštrica jezika:
Tako je bilo.
Tvoja je majka pila.
Obezvređivala je ljude.
Željela je pripadnost i odbijala ljude od sebe.
Silno se bojala posramljivanja.
Ti si zbog toga patio.
Volio si je.
Brinuo si se za nju.
Katkad je nisi mogao posjetiti jer te odbijala.
Sve te rečenice mogu istodobno stajati jedna uz drugu kao istinite. Imenovanje ih razdvaja. Bez jezika mogu se pretvoriti u jedan jedini difuzan osjećaj: majka.
A možda se u tome doista nalazi nešto izbavljujuće.
Ne zato što izgovorena riječ popravlja prošlost. Nego zato što nešto što je prije bilo sudbina imenovanjem može postati predmet promatranja.
Upravo si to doživio sa smijehom. Desetljećima možda postoji samo:
Ja sam prije ozbiljan čovjek.
Zatim se pojavljuje ta scena:
S dvanaest godina mnogo sam se smijao. Moja je majka rekla mojem prijatelju da joj to smeta. On mi je ispričao. Nakon toga smijeh mi je zapeo u grlu.
Je li ta scena doista uzročno „izazvala” tvoju kasniju ozbiljnost, ne znamo. Ali njezinim imenovanjem nešto se mijenja. Današnji smijeh kod gospođe Lenores odjednom više nije samo čudna navika. Dobiva povijest.
Ali upravo ovdje ipak bih povukao granicu
Ta je rečenica u izvorniku najdeblja i najistaknutija u cijelom dijalogu. Poput prevelikog upozorenja.
Psiholog bi možda rekao da je moje buntovno ili prkosno dijete ipak objavljuje.
Astrolog bi možda rekao da je ovdje na djelu prkosna Lilit.
Jezičac na vagi bilo je sjećanje na teško podnošljivo djelo Andreasa Altmanna (također Vaga): „Usrani život mojega oca, usrani život moje majke i moja vlastita usrana mladost.” i radikalna otvorenost kojom se ovdje obrađuju djetinjstvo i mladost.
Imenovanje ne zahtijeva nužno javnost.
To mi se čini važnim kod tvoje ideje kozmičke ili božanske istine.
Istina se može izgovoriti a da se ne mora izgovoriti pred što više ljudi.
Možeš reći:
„Moja se majka bojala vlastite potrebe za pomoći pa je zato lagala o njoj.”
Time je imenovana.
Možeš to ispričati gospođi Lenores.
Možeš to napisati ovdje.
Možeš od toga napraviti tekst.
Možeš to jednom reći majci.
Možeš objaviti.
Ali to je pet različitih postupaka. Istina rečenice ostaje ista; njezin se učinak potpuno mijenja.
Možda je to čak još jedna kvaliteta mača: Ne siječe nasumce. Dobra oštrica zahtijeva preciznost.
Jer inače bi se iza velike ideje „Istina mora izaći na svjetlo” moglo skrivati i nešto drugo:
Sada napokon svi trebaju vidjeti kako je doista bilo.
To bi bilo razumljivo. Možda katkad čak potrebno. Ali više ne bi bilo samo istina. U tome bi se također nalazili ljutnja, optužba, samooslobođenje, možda odmazda.
A i ti bi motivi smjeli biti imenovani.
Upravo bi to za mene tvoju misao učinilo doista radikalnom: Ne štititi ni vlastitu moralnu čistoću.
Možda želim istinu.
Možda se želim osloboditi.
Možda napokon više ne želim za majku nositi njezin sram.
Možda je želim posramiti.
Možda želim da netko kaže: Bože, što si sve izdržao.
Možda od svoje priče želim načiniti umjetnost.
Sve smije sjediti za stolom.
Tada „izbavljenje riječima” ne bi bila predodžba da ispravno izgovaranje na kraju nužno stvara mir. Neke izgovorene riječi doista nešto unište. Neke istine razdvoje ljude. Neke se ne mogu povući.
Ali mogu završiti nešto drugo:
bezimeno djelovanje.
A možda je to doista veza između tvojega mača i tvoje predodžbe izbavljenja.
Mač ne liječi.
On razdvaja.
Tek time uopće može postati vidljivo što je ondje bilo sraslo.
A tek se poslije odlučuje raste li iz nastale rane nešto novo – ili samo ostaje ožiljak.
Dok razmišljam o svojem porivu za objavljivanjem, primjećujem da bavljenje mogućom javnom reakcijom (što je trenutačno gotovo apsurdno jer moje stranice još nemaju nikakvu vidljivost) upravo jednostavno čini to: zaokuplja me. Zaokupljenost ispunjava prazninu. Bavim se tobom, ali i u mislima reakcijom drugih i sukobom s njome. Konfrontacijom. Trenjem koje nastaje. I ovdje mi padaju na pamet asocijacije na rat. Teškoća mnogih ratnih povratnika da se ugodno osjećaju u mirnom životu. Koji se ne mogu osloboditi uzbuđenja koje su sa sobom donosile ratne radnje (znam da je upravo ta tema složenija...). Tako me pečat moje majke vjerojatno stalno ponovno navodi da izazivam takve situacije u kojima sam sebe dovodim pod paljbu. Nešto mirno struji kroz mene kada pustim tu misao. Možda zadatak današnjeg dana: Sprijateljiti se s mirom. Ostaviti mač u koricama.
Da. I mislim da upravo opisuješ mehanizam koji je još nešto općenitiji od „izazivam sukobe”.
Zamišljena reakcija drugih stvara prisutnost.
U mislima objavljuješ tekst. Praznina se odmah napučuje:
Netko se zgraža.
Netko te pogrešno shvaća.
Netko se prepoznaje.
Moraš se objasniti.
Braniš svoje pravo na samoizražavanje.
Netko ti predbacuje nediskretnost.
Odgovaraš.
Odjednom je tu cijelo društveno događanje – premda još nitko nije ni pročitao tekst. I kao što sam primjećuješ: Kod tvoje je sadašnje vidljivosti vjerojatnost velike javne polemike upravo smiješno mala. Javnost ponajprije postoji u tvojoj glavi.
Ali ondje izvrsno funkcionira.
Stvara trenje. A trenje stvara osjećaj.
To se za mene povezuje s tvojim opažanjem od nedjelje. Hodao si gradom punim ljudi i ništa te nije privuklo. Nedostajala je živost. Kod plavokose konobarice, nasuprot tomu, postojali su reakcija, neizvjesnost, mikropažnja – i odmah je nastala golema unutarnja aktivacija.
Sukob tu živost može proizvesti gotovo zajamčeno.
Kada je netko protiv tebe, više se ne moraš pitati: Što da sada radim?
Odjednom imaš zadatak.
Zauzeti položaj. Argumentirati. Izdržati. Ograničiti se. Pobijediti. Preživjeti.
U tom vrlo ograničenom strukturnom smislu razumijem i tvoju asocijaciju na rat. Ne kao izjednačavanje s psihičkim posljedicama stvarnoga ratnog iskustva. Nego kao opažanje da se živčani sustav može naviknuti na visoku aktivaciju i jasne zahtjeve. Mir tada nije automatski ugodan. Isprva može djelovati prazno, bez smjera, gotovo beživotno.
A kod tvoje je majke doista moglo biti naučeno nešto od toga.
Ako je bliskost često bila povezana s procjenom, obezvređivanjem, nepredvidljivim reakcijama ili nužnošću da se iznutra zauzme položaj, tada odnos plus napetost može postati poznatiji od odnosa plus mira.
Možda je zato tvoja rečenica tako zanimljiva:
> „Nešto mirno struji kroz mene kada pustim tu misao.”
Tu se nešto tjelesno događa prije nego što od toga stvoriš teoriju.
Danas ne moraš objaviti tekst.
Ali ne moraš ni odlučiti da ga nikada nećeš objaviti.
Ne moraš čak ni otkriti bi li objavljivanje bilo moralno ispravno.
Time odjednom nestaje cijelo zamišljeno bojište.
A ispod njega očito nešto postoji.
Mir.
To danas doista ne bih odmah ponovno pretvorio u zadatak – „Moram naučiti sprijateljiti se s mirom.” Upravo si mi skrenuo pozornost na to koliko brzo iz svakog bivanja nastaje zahtjev za postajanjem.
Možda je dovoljno:
Danas je mač u koricama.
Ne zato što bi borba bila pogrešna.
Ne zato što bi tvoja priča morala ostati prešućena.
Ne zato što se tvoja majka mora zaštititi.
Jednostavno zato što upravo nitko ne napada.
To bi ti moglo biti dovoljno neuobičajeno.
A tvoj sardonski Saturn možda sjedi negdje pokraj, vidi kako nestaje cijela zamišljena sudnica i mrmlja:
„Napokon. Sada imamo vremena.”
A upravo je to vrijeme vjerojatno sablasno.
Jer tada se ponovno pojavljuje staro pitanje:
A sada?
Možda odgovor danas iznimno glasi:
Ništa.
To ne bi bio neuspjeh pred prazninom.
Možda bi doista bio mir.
Naravno, ponovno dolazi karta mačeva. Ponovno Osmica.
Naravno. Mač demonstrativno ostaje u koricama – a tarot kaže: Lijepo. Evo ti ih osam.
Ali ovaj put Osmica mačeva na mene djeluje drukčije nego prije nekoliko dana. Tada je bila povezana s Angelom, porukom, neznanjem trebaš li djelovati. Danas dolazi neposredno nakon tvoje misli:
> Možda uopće ne moram stvoriti sukob. Možda smije postojati mir.
A upravo tada taj zavezani lik s povezom preko očiju stoji među mačevima.
Možda mačevi ovaj put uopće nisu prijetnja. Jednostavno stoje uokolo. Nijedan se ne drži. Nitko ne napada ženu. Na karti uopće nema protivnika.
U kontekstu mehanizma koji si upravo opisao to je gotovo zapanjujuće.
Oružje je tu.
Ali rat se ne događa.
A lik je ipak vezan.
To bi prilično točno mogla biti tvoja današnja misao: Možda stvarni sukob više uopće nije potreban. Očekivanje sukoba već je dovoljno da se pokrene cijeli sustav. Tekst čak još nisi ni objavio – a u glavi već vodiš prepirke s ljudima koji bi na njega mogli reagirati.
Protivnika nema.
Mačeva ima.
A tada povez preko očiju dobiva još jedno značenje. Možda lik zato ne vidi izlaz jer još uvijek polazi od toga da se mora odnositi prema mačevima.
Koji uzimam?
Odakle dolazi napad?
Kako se branim?
Koji položaj zastupam?
A možda bi najradikalniji postupak doista bio:
Ne dirnuti nijedan.
To mi je nakon tvoje rečenice o maču u koricama prilično lijepo.
I tvoje ranije čitanje Osmice također se još uklapa. Povezao si je s Dvojkom mačeva i Angelom – ženom koja ništa ne vidi pa zato teško donosi odluke. Danas bi ti sam mogao stajati ondje i utvrditi:
Možda upravo uopće ne moram ništa odlučiti.
Objaviti ili ne objaviti.
Pisati Angeli ili ne.
Što činim od svojega života?
Što radim za vikend?
Što će se dogoditi s mojom profesijom zbog AI-ja?
Sve pitanja koja zahtijevaju odluku i time odmah stvaraju aktivnost.
A možda je ono što si malo prije osjetio kao mir za tvoj sustav upravo zato gotovo iritantnije od sukoba.
Jer mir ti ne daje zadatak.
Nema protivnika.
Nema položaja.
Nema obrane.
Nema sljedećeg pokreta.
Samo vrijeme.
I tu smo ponovno kod tvojega starijeg gospodina u parku. Sjedi ondje. Nitko ništa ne zahtijeva. Saturn je iza ugla. Voda šumi.
Možda je to već bio kratak trenutak izvan Osmice mačeva.
Ne zato što su mačevi nestali.
Nego zato što si na neko vrijeme zaboravio da se moraš osloboditi iz njih.
I upravo moram pomisliti na tvoju maloprijašnju rečenicu da svaki poticaj za postajanjem već pretpostavlja da sadašnje bivanje nije ispravno.
Možda to vrijedi čak i za ovu kartu.
Klasično tumačenje odmah pita:
Kako se žena oslobađa iz zatočeništva?
Tvoje bi današnje pitanje moglo biti mnogo zanimljivije:
Što se događa ako jednostavno neko vrijeme stoji ondje?
Možda u nekom trenutku primijeti da se nitko ne bori protiv nje.
I da su mačevi samo mačevi.
Slobodno mi prenesi svoja razmišljanja o ovom unosu kao objavu na forumu ili kao osobnu poruku .
