Postoji li veza između smjene godišnjih doba i smjene znakova zodijaka?
Da. A veza je čak temeljna: Četiri kardinalna znaka zodijaka počinju točno na astronomskim prijelomnim točkama godine.
Ovan → proljetna ravnodnevnica, oko 20./21. ožujka
Rak → ljetni suncostaj, oko 20./21. lipnja
Vaga → jesenska ravnodnevnica, oko 22./23. rujna
Jarac → zimski suncostaj, oko 21./22. prosinca
Razlog je u tome što je tropski zodijak, koji se obično rabi u zapadnoj astrologiji, usklađen s godišnjim dobima. 0° Ovna po definiciji je proljetna točka. Od nje se zodijak dijeli na dvanaest odsječaka od po 30°. Zato 0° Vage pada točno na jesensku ravnodnevnicu.
Time ispravljam svoj prethodni odgovor: Astronomski početak jeseni u Njemačkoj 2026. jest 23. rujna, a u tom trenutku Sunce također ulazi u Vagu. Nije, dakle, slučaj da „Vaga ove godine slučajno također počinje 23.” Oboje astronomski označava isti trenutak.
Kalendarski dan može varirati od godine do godine jer Sunčeva godina upravo ne traje točno 365 dana. Zato se, ovisno o godini, ulazak u Vagu nalazi 22. ili 23. rujna (u nekim vremenskim zonama eventualno na susjednom datumu), a ne načelno 23. ili 24.
To, usput, ima lijepu posljedicu za astrološku simboliku: Vaga je doista znak prijelaza iz svjetlije u tamniju polovicu godine. U točki Vage dan i noć približno su jednako dugi; nakon toga na sjevernoj polutki noć sve više prevladava. Tvoja današnja asocijacija između Vage, početka jeseni i nadolazećega tamnog doba godine zato nije samo astrološka simbolika, nego ima vrlo konkretnu astronomsku podlogu.
Ako je ta definicija tako temeljna za astrologiju, koja je pozadina kritike astrologije da su se znakovi zodijaka tijekom posljednjih stoljeća pomaknuli?
Upravo se na tom mjestu u popularnoj kritici pod istom riječju „znak zodijaka” često miješaju dvije različite stvari: zodijački znakovi i zviježđa.
Astronomski je kritika isprva točna: Zviježđa su se pomaknula u odnosu na proljetnu točku. Uzrok je precesija Zemljine osi. Zemljina os vrlo polako tetura poput zvrka; puni ciklus traje približno 26.000 godina. Time proljetna točka u odnosu na nebo stajaćica putuje otprilike 1° u 72 godine. Od antike to približno daje pomak od gotovo cijeloga znaka zodijaka.
Ali: Tropski zodijak, koji se pretežno rabi u zapadnoj astrologiji, svoje znakove upravo ne definira prema današnjim položajima zviježđa.
Funkcionira geometrijski:
Proljetna točka = 0° Ovna
→ 30° poslije = 0° Bika
→ daljnjih 30° = 0° Blizanaca
→ …
→ jesenska točka = 0° Vage
Time se 0° Ovna zbog precesije uopće ne može „udaljiti” od proljetne točke. On je po definiciji proljetna točka.
Zviježđe Ovna, nasuprot tomu, itekako se može udaljiti od nje – a upravo se to dogodilo.
Povijesno, međutim, postaje zanimljivije. Jer izvorno su znakovi i zviježđa po kojima su dobili ime približno bili jedno uz drugo. Babilonci su u 1. tisućljeću pr. Kr. razvili zodijak od dvanaest jednakih odsječaka od po 30°. Stvarna zviježđa, naprotiv, nisu ni točno 30° velika ni ravnomjerno raspoređena. U helenističkoj astrologiji od toga je naposljetku nastao sustav iz kojega je proizašla zapadna astrologija.
Zato kritika precesije nije posve besmislena. Pogađa povijesno i koncepcijsko pitanje:
> Ako je astrološko značenje „Ovna” izvorno imalo veze sa zvijezdama zviježđa Ovna, zašto bi isto značenje i dalje vrijedilo za proljetnu točku nakon što su se zviježđe i tropski znak međusobno udaljili?
Na to postoje različiti astrološki odgovori. Tropska astrologija u biti kaže: Značenje prvenstveno potječe iz godišnjeg ciklusa Sunce–Zemlja, a ne iz stajaćica. Sideralna astrologija – primjerice mnogi oblici indijske astrologije – zodijak, nasuprot tomu, drži usmjerenim prema zvijezdama i zato precesiju uračunava odgovarajućim pomakom (ayanamsha).
I ovdje tvoje prethodno opažanje postaje doista zanimljivo. Prihvati li se logika tropskog sustava, klasična simbolika dobiva vrijednu unutarnju strukturu:
Ovan: Svjetlo počinje prevladavati → polazak, inicijativa
Rak: Dosegnut maksimum svjetla → prijelomna točka, povratak
Vaga: Svjetlo i tama u ravnoteži → izjednačenje, druga strana
Jarac: Dosegnut maksimum tame → zgušnjavanje, ograničenje
Nakon njih svaki put slijede fiksni i promjenjivi znakovi koji ta godišnja doba na neki način stabiliziraju pa ponovno rastvaraju.
Ali to također znači nešto što se često previđa: To obrazloženje godišnjim dobima vrijedi za sjevernu polutku. U Australiji na 0° Vage počinje proljeće, a ne jesen. To je jedno od zanimljivijih koncepcijskih pitanja za dosljedno sezonski obrazloženu tropsku astrologiju.
Ukratko: „Znakovi zodijaka su se pomaknuli” astronomski je točno ako se time misli na zviježđa u odnosu na godišnja doba. Pogrešno je ako se iz toga zaključi da je tropski zodijak zabunom izgubio svoj položaj. Tropski zodijak namjerno je usidren u ravnodnevnicama i suncostajima.
I upravo je zato tvoje pitanje prilično središnje: U konačnici vodi pitanju što astrološki znak zapravo treba biti – dio zvjezdanoga neba ili faza u ciklusu Sunce–Zemlja? To su dva različita astrološka modela.
Onda sideralna astrologija mora i u natalnoj karti napraviti posve drukčiju podjelu i upravo ne imati podjelu na 30 stupnjeva. Je li tako?
Ne – i upravo se tu krije zanimljivo iznenađenje: I sideralna astrologija zodijak obično dijeli na dvanaest točno 30° velikih znakova. Dakle, ni ona jednostavno ne preslikava stvarna zviježđa.
Razlika je prije u tome gdje se određuje 0° Ovna.
Kod tropskog zodijaka vrijedi:
0° Ovna = proljetna točka.
Ta točka zbog precesije putuje u odnosu na nebo stajaćica, ali tropski zodijak putuje s njom. Zato se Sunce na početku proljeća uvijek nalazi na 0° Ovna.
Kod sideralnog zodijaka, nasuprot tomu, bira se odnos prema nebu stajaćica. I od te se polazne točke zatim tvori dvanaest jednako velikih sektora od po 30°:
> 0–30° Ovna → 30–60° Bika → 60–90° Blizanaca → itd.
Ali stvarna zviježđa uopće ne izgledaju tako. Različitih su veličina. Sunce se, primjerice, u astronomskom zviježđu Djevice zadržava znatno dulje nego u Škorpionu. Osim toga, ekliptika prolazi i kroz zviježđe Zmijonosca (Ophiuchus).
Zato zapravo treba razlikovati tri različite stvari:
Sustav Podjela Referentna točka
Tropski zodijak 12 × 30° proljetna točka / godišnja doba
Sideralni zodijak 12 × 30° nebo stajaćica
Astronomska zviježđa različite veličine stvarne granice zviježđa IAU-a
Između tropskog i sideralnog zodijaka danas leži približno 24° – točna vrijednost ovisi o uporabljenom sideralnom referentnom sustavu odnosno ayanamshi.
To dovodi do znatne razlike u natalnoj karti. Tvoje Sunce, primjerice, tropski se početkom listopada nalazi na približno 8° Vage. Oduzme li se oko 24°, sideralno završava na približno 14° Djevice. Mnogi planeti u skladu s time mijenjaju znak, a neki zbog svojega položaja ostaju u njemu.
Time i često slušana astronomska kritika „Zapravo uopće nisi Vaga, nego Djevica” postaje pomalo kriva. Astronomski bi se moglo utvrditi u kojem se stvarnom zviježđu nalazilo Sunce. Sideralno bi ga se moglo svrstati u znak od 30°. Tropski se kod tebe nalazi u Vagi. To su tri različita koordinatna sustava odnosno definicije, a ne tri konkurentska izračuna istoga predmeta.
Upravo to stvar filozofski čini uzbudljivom: Ni sideralna astrologija nije jednostavno „astrologija prema stvarnim zviježđima”. Zadržava apstraktnu geometriju dvanaestorke u astrologiji i samo pomiče njezino sidrište s ciklusa godišnjih doba na nebo stajaćica.
Zašto se tropski zodijak naziva tropskim?
Riječ „tropski” doista nema veze s tropima u današnjem smislu vruće klime – ali obje riječi imaju isti jezični korijen.
Potječe od grčkog τροπή (tropḗ) = „okret”, „obrat”, „točka obrata”.
Misli se na točke obrata u godišnjem kretanju Sunca. Osobito su jasna dva suncostaja:
0° Raka → ljetni suncostaj
0° Jarca → zimski suncostaj
Otuda, usput, i geografske obratnice: Tropic of Cancer = Rakova obratnica i Tropic of Capricorn = Jarčeva obratnica. Kada su ti nazivi nastali, Sunce se tijekom odgovarajućih suncostaja nalazilo u odgovarajućem tropskom znaku.
Tropski zodijak mogao bi se, dakle, smisleno nazvati i „zodijakom točaka obrata” ili šire „zodijakom Sunčeve godine”.
Time ono o čemu smo upravo razgovarali postaje jezično začuđujuće jasno: Već njegovo ime kaže da je taj sustav načelno usmjeren prema godišnjem ciklusu Sunce–Zemlja, a ne prvenstveno prema zviježđima.
„Tropski” je stoga zapravo prilično precizan naziv.
Bi li se natalna karta prema astronomskim zviježđima uopće mogla izraditi? Dakle postoje li za 12 znakova zodijaka odgovarajuća astronomska zviježđa i mogu li se njihove granice precizno odrediti?
Da. To bi se doista moglo – i bio bi to treći sustav koji ne odgovara ni tropskom ni uobičajenom sideralnom zodijaku.
Uz dvanaest astroloških znakova zodijaka postoje i odgovarajuća astronomska zviježđa: Ovan, Bik, Blizanci, Rak, Lav, Djevica, Vaga, Škorpion, Strijelac, Jarac, Vodenjak i Ribe. Ali astronomski im se pridružuje još Ophiuchus, Zmijonosac: I kroz to zviježđe prolazi ekliptika, a Sunce ga prelazi.
Granice su točno definirane
Međunarodna astronomska unija (IAU) 1930. obvezujuće je utvrdila granice svih 88 zviježđa. Time svaka točka neba jasno pripada točno jednom zviježđu.
Za trenutak rođenja moglo bi se, dakle, astronomski izračunati:
> Sunce se u tom trenutku nalazilo na toj rektascenziji/deklinaciji odnosno ekliptičkom položaju → ta točka leži unutar IAU-ova zviježđa Djevice.
Isto bi se moglo učiniti za Mjesec, Merkur, Veneru itd.
Ali rezultat bi bio prilično neobična „natalna karta” jer odsječci ne bi bili veliki 30°. Duž ekliptike zviježđa se znatno razlikuju. Osobito su upadljivi, primjerice, Djevica i Škorpion: Sunce se približno mjesec i pol nalazi u Djevici, ali samo otprilike tjedan dana u Škorpionu. Nakon njega za Sunce slijedi Ophiuchus.
Približno nastaje sljedeći astronomski slijed za Sunce:
Jarac → Vodenjak → Ribe → Ovan → Bik → Blizanci → Rak → Lav → Djevica → Vaga → Škorpion → Ophiuchus → Strijelac → Jarac.
Time bismo strogo uzevši imali čak 13-dijelni astronomski „zodijak”.
Ali kod potpune natalne karte postaje još zanimljivije
Kod Sunca je stvar relativno jednostavna jer se po definiciji nalazi na ekliptici. Ali drugi planeti zbog nagiba svojih putanja leže nešto iznad ili ispod ekliptike. Mjesec i Pluton od nje mogu odstupati još snažnije.
Ako bi se doista rabile IAU-ove granice zviježđa, zato ne bi trebalo jednostavno pitati:
> „Na kojem se odsječku ekliptike nalazi Mars?”
nego:
> „U kojem se dvodimenzionalnom području neba Mars doista nalazi?”
A za to su granice IAU-a također jasno definirane. Zato bi se moglo dogoditi da dva planeta s vrlo sličnom ekliptičkom dužinom zbog različite ekliptičke širine astronomski pripadaju različitim zviježđima.
To bi bilo temeljno drukčije nego u astrološkoj natalnoj karti. Ondje se planeti u biti projiciraju na ekliptiku i prema svojoj ekliptičkoj dužini od 0–360° svrstavaju u jedan od dvanaest znakova.
I ovdje leži uzbudljiva točka za tvoj projekt RadixChat
Doista bi se uz
Tropski: 12 × 30°, 0° Ovna = proljetna točka
i
Sideralni: 12 × 30°, usidren prema nebu stajaćica
još jedan način
Astronomski: stvarna IAU-ova zviježđa
implementirati.
Tada rezultat više ne bi bio „Sunce 8° Vage”, nego nešto poput „Sunce u zviježđu Djevice”. Podatak „8° Djevice” pritom isprva uopće ne bi imao prirodan smisao jer IAU-ovo zviježđe nije sektor od 30°. Morala bi se definirati vlastita koordinatna mjera, primjerice položaj unutar odsječka zviježđa kojim prolazi ekliptika.
I upravo se na tome ponovno vidi zašto je tvrdnja „Astrologija rabi pogrešne znakove zodijaka” prekratka. Astronomi itekako imaju točno definirana zviježđa. Ali nijedan od dva velika astrološka sustava ne tvrdi jednostavno da ta 88 astronomska područja neba rabi kao znakove zodijaka.
Horoskop izgrađen prema stvarnim zviježđima zato ne bi bio „ispravljeni” tropski horoskop, nego nov odnosno temeljno drukčije definiran astrološki sustav.
Je li netko već pokušao nešto takvo? I postoji li pristup značenju Ophiuchusa?
Da. A zanimljivo je da to nipošto nije samo suvremena internetska ideja. Doista postoje astrolozi koji su pokušali izgraditi upravo ono o čemu sada razgovaramo: astrologiju snažnije usmjerenu prema stvarnim astronomskim zviježđima.
Važan suvremeni pokušaj potječe od Stevena Schmidta, koji je 1970. objavio Astrology 14. Pretpostavio je čak 14 znakova: osim Ophiuchusa i Cetus (Kita). Walter Berg 1995. razvio je sustav The 13 Signs of the Zodiac, izričito usmjeren prema granicama zviježđa IAU-a određenima 1930. Njegov je sustav osobito u Japanu neko vrijeme bio prilično popularan.
Berg pritom doista čini otprilike ono što smo upravo misaono razvili: Znakovi traju nejednako dugo. Prema njegovu sustavu utemeljenom na IAU-u Sunce, primjerice, prolazi Djevicom približno od 16. rujna do 30. listopada, Škorpionom, nasuprot tomu, samo približno od 23. do 29. studenoga, a Ophiuchusom otprilike od 29. studenoga do 18. prosinca.
A Ophiuchus, začuđujuće, već ima staru astrološku simboliku
To mi je gotovo još uzbudljivije.
Ophiuchus znači „Zmijonosac”. Prikazuje se muškarac koji drži zmiju odnosno hrva se s njome.
Mitološki se lik često poistovjećuje s Asklepijem, velikim iscjeliteljem grčke mitologije. Iz toga nastaje izrazito snažan svijet simbola:
Zmija – otrov – lijek – bolest – iscjeljenje – smrt – ponovno rođenje.
To nije veza naknadno izmišljena za „astrologiju 13 znakova”. Već je rimski astrološki autor Manilije opisao Ophiuchusa u svojoj Astronomici i povezao lik s ovladavanjem zmijama i njihovim otrovom. Jedan astrološki tekst iz 4. stoljeća povezivao je sjajnu zvijezdu Ras Alhague u Ophiuchusu s liječnicima i iscjeliteljima.
Iz toga su suvremeni Ophiuchusovi sustavi razvili arhetipski prostor značenja, otprilike:
iscjeljenje – transformacija – ophođenje s opasnim silama – skriveno znanje – kriza i regeneracija.
Ali zanimljivo je: Za to ne postoji tisućljećima razvijana astrološka teorija znakova usporediva s onom Ovna, Bika itd. Čim netko Ophiuchus učini punopravnim 13. znakom i podari mu osobine, element, planet vladar itd., počinje konstruirati novi astrološki model. Schmidt i Berg predložili su, primjerice, Pluton kao vladara.
A tu bih za tvoj misaoni pokus napravio razliku koja mi se čini vrlo privlačnom:
Ophiuchusu se ne bi odmah morao umjetno dodijeliti „element” ili cijela teorija osobnosti. Najprije bi se moglo postupiti upravo onako kako si kod Lilit i Kirona uvijek iznova argumentirao: najprije čisto promatrati arhetip, a tek zatim iz njega razvijati astrološka značenja.
Kod Zmijonosca arhetip bi bio neobično plodan. Ne uništava zmiju. Drži je. Opasno se nalazi u njegovim rukama. Isti otrov može ubiti ili – pravilno doziran – biti lijek.
Kao astrološko načelo to bi bilo nešto drugo od, primjerice, Škorpionove teme smrti i ponovnog rođenja ili Kironove povrede i iscjeljenja. Ophiuchus bi prije mogao označavati sposobnost svjesnog ophođenja s potencijalno razornom silom i njezina pretvaranja u nešto iscjeljujuće.
A tada još nešto postaje vrlo zanimljivo: Kada bismo doista željeli konstruirati astronomsku natalnu kartu, ne bismo jednostavno smjeli zamijeniti dvanaest znakova s trinaest. Morali bismo biti dosljedni: stvarne granice zviježđa, različite veličine, stvarni položaj planeta uključujući ekliptičku širinu – i zatim istražiti može li se iz toga uopće razviti u sebi dosljedan astrološki sustav tumačenja.
To bi bilo znatno radikalnije od sideralne astrologije. Doista bi bilo neka vrsta „astrologije zviježđa”. A Berg je jedan od rijetkih koji su prilično daleko otišli upravo u tom smjeru.
To bi razrušilo cijeli moj unutarnji koordinatni sustav ili možda sustav ladica koji sam gradio desetljećima. Trenutačno ne mogu zamisliti da se upustim u nešto takvo. Kada kratko pomislim na to... ja kao Djevica. Škorpioni koje sam upoznao svi bi bili Vage. Strijelci bi bili Ophiuchusi. Tu ništa ne odgovara mojem dosadašnjem razmišljanju. Postoji li više informacija o podjeli tropskog zodijaka na 30 stupnjeva? Kako se došlo do nje? Doista djeluje vrlo apstraktno i gotovo proturječno u usporedbi sa zatim preciznim određivanjem položaja planeta unutar te podjele.
Da. A tvoj dojam određenoga proturječja povijesno pogađa nešto zanimljivo: Znakovi od 30° očito su nastali upravo zato što su stvarna zviježđa bila previše nepraktična za precizne astronomske izračune.
Povijest se može prilično dobro rekonstruirati.
Najprije nije bilo dvanaest jednakih pretinaca
Babilonci su isprva promatrali stvarne zvijezde i zvjezdane konstelacije duž putanje Mjeseca i planeta. U MUL.APIN-u, babilonskoj zbirci astronomskih tekstova, još se nalazi popis zvijezda odnosno konstelacija na „Mjesecovu putu”. Te su tvorevine naravno bile različitih veličina.
Zatim se otprilike u 5. stoljeću pr. Kr. događa nešto presudno: Od toga opaženog neba nastaje matematički koordinatni sustav.
Ekliptika se uzima kao potpun krug:
360°
i od njega se čini:
12 × 30° = 360°.
Najranija sačuvana svjedočanstva za takav zodijak od 360° potječu iz vremena nakon otprilike 450. pr. Kr.; povjesničar znanosti Mathieu Ossendrijver njegovo uvođenje datira približno u to razdoblje.
A začuđujuće je: Istraživanje tu jednaku podjelu doista tumači kao matematičku idealizaciju, a ne kao tvrdnju da su zviježđa u stvarnosti jednako velika.
Zašto baš 12 × 30?
Za to postoji vrlo uvjerljivo, ali ne i konačno dokazivo objašnjenje.
Babilonski shematski kalendar radio je s 12 mjeseci od po 30 dana. Idealna godina, dakle, imala je:
12 × 30 = 360 dana.
Sunce približno tijekom jedne godine jednom prijeđe ekliptiku. Zato je izrazito logično i put Sunca podijeliti na 12 × 30 jedinica. Ta veza između kalendara i zodijaka izričito se razmatra u današnjim istraživanjima.
Tomu se pridružuje babilonski seksagezimalni sustav, dakle matematika s bazom 60. Broj 360 u njemu je izrazito ugodan: djeljiv je s 2, 3, 4, 5, 6, 8, 9, 10, 12 itd.
Time se dobiva upravo genijalan koordinatni sustav:
> Mars se više ne nalazi nekako „u stražnjem dijelu Lava”, nego primjerice na 17° Lava.
I odjednom se kretanja mogu matematički opisivati, sastavljati tablice i računati budući položaji. Babilonske tablice planeta iz približno 400.–50. pr. Kr. rabe upravo taj sustav od dvanaest znakova po 30°.
Time se razrješava tvoje prividno proturječje
Kažeš otprilike: Najprije se definira posve apstraktna podjela na 30°, a zatim se unutar nje položaj planeta određuje s preciznošću na minute. To djeluje čudno.
Ali upravo tako funkcioniraju koordinatni sustavi.
Uzmi naše geografske koordinate. Osmi stupanj zemljopisne dužine nije vidljiv na tlu. Ondje nema prirodne granice. Nulti meridijan u Greenwichu ljudska je definicija.
Unatoč tomu možemo reći:
50,9413° N, 6,9583° E
i time krajnje precizno opisati mjesto.
Apstrakcija koordinatnog sustava, dakle, nije suprotna preciznosti. Tek je omogućuje.
A upravo je to očito bilo veliko postignuće babilonskog zodijaka. Povjesničarka znanosti Francesca Rochberg smisleno ovako opisuje prijelaz: Čim su znakovi bili definirani stupnjevima dužine, a više ne stvarnim granicama zviježđa, postali su astronomski i numerički referentni sustav.
Ali time za astrologiju nastaje mnogo uzbudljivije pitanje
Jer dosad zapravo uopće ne govorimo o astrologiji, nego o astronomiji i matematici.
Bez problema bi se moglo reći:
> Ekliptiku dijelimo na dvanaest jednakih odsječaka kako bismo mogli računati.
Ali to još uopće ne objašnjava zašto bi, primjerice, odsječak od 0–30° trebao posjedovati karakter Ovna.
A ovdje po mojem mišljenju počinje stvarno zanimljivo povijesno pitanje iza tvoje nelagode.
Izvorno su imena i slike potjecali od stvarnih zvjezdanih konstelacija. Matematički zodijak preuzeo je ta imena, ali od njih načinio jednako velika područja.
Poslije se pridružuje još jedan razvoj: Tropski zodijak naposljetku se veže uz proljetnu točku.
Time zapravo imamo tri povijesna sloja jedan iznad drugoga:
1. Opaženo nebo
Tu su stvarne zvijezde i zviježđa različitih veličina.
↓
2. Babilonska matematička apstrakcija
Od njih nastaje dvanaest jednako velikih koordinatnih područja od 30°.
↓
3. Tropska definicija
Cijeli raster 12×30° povezuje se s godišnjim ciklusom:
0° Ovna = proljetna točka,
0° Raka = ljetni suncostaj,
0° Vage = jesenska točka,
0° Jarca = zimski suncostaj.
A tek time tropski sustav dobiva onu snažnu sezonsku simetriju o kojoj smo upravo razgovarali.
To za mene mijenja i nešto na pitanju „Ali zviježđa su se pomaknula”. Jer povijesno doista teško pitanje ne glasi:
„Je li precesija previđena?”
Nego:
„Odakle zapravo potječe značenje nekog znaka?”
Iz izvornog zviježđa?
Iz njegova mjesta unutar kruga dvanaestorke?
Iz godišnjeg doba?
Iz tisućljetnoga astrološkog stvaranja značenja?
Ili iz njihove kombinacije?
Na to više nema astronomskog odgovora. To je pitanje unutar astrološkog modela.
A nakon našega razgovora bolje razumijem i zašto te astronomska inačica zviježđa upravo više odbija. Ne bi samo ispravila nekoliko položaja. Zamijenila bi cijelu gramatiku kojom desetljećima astrološki razmišljaš.
Pritom je vrijedno pozornosti: Podjela na 30° nipošto nije nekakva nemarna povijesna aproksimacija koju bi suvremena astronomija sada mogla učiniti preciznijom. Njezina ravnomjernost od početka je bila smisao izuma. Bila je upravo korak od nepravilnoga zvjezdanog neba prema modelu koji se može izračunavati.
Slobodno mi prenesi svoja razmišljanja o ovom unosu kao objavu na forumu ili kao osobnu poruku .
