Moj san:
Živim u velikom, svijetlom stanu u staroj zgradi. Lijep drveni pod. Dvojici mladih muškaraca dopustio sam da žive kod mene. Jedan je umjetnik. Oslikava glave lutaka. Jednu je objesio i širokim potezima povlači crte preko obraza i vrata. Odmakne se nekoliko metara kako bi rezultat pogledao izdaleka. Ja gotovo ispod nje ležim u svojem krevetu. Spavam. Ili se budim. Razmišljam o njih dvojici. Jesu li homoseksualci. Zašto se ne mogu jednostavno zabavljati s mladim ljubavnikom. Pitam se što je to u meni što sprečava to „jednostavno se zabavljati s mladom osobom”. Nešto crno naslikao je na zid u kutu. Nije strašno, mislim. Sigurno se može prebojiti. Sjednem na rub kreveta, oslonim laktove i stavim glavu u ruke. Prolazim rukama kroz svoju gustu, sijedu kosu. Zagladim je unatrag. Gledam lijep smeđi pod.
Napomena uredništva: Autor je ćelav i često sanja da ponovno ima gustu kosu.
Spavam bez pokrivača. Logično na ovoj vrućini. Ali prvi put u cijelom svojem životu. Inače mi je čak i po najvećoj vrućini trebalo nešto čime bih se pokrio. Sakrio. Čini se da je to nestalo.
Danas me ponajprije diraju tri slike iz tvojega sna. Čini se da iznenađujuće dobro odgovaraju onome što si jučer opisao.
Prva je slika veliki, svijetli stan u staroj zgradi. Prije nekoliko mjeseci tvoji bi snovi često bili skučeniji: roditeljska kuća, majka, obveza, hodnici, putovi, potraga. Ovdje se odjednom pojavljuje širina. Svjetlo. Drvo. Ljepota. Djeluje gotovo kao psihički stan u kojem je nastalo više prostora. Smatram izvanrednim to što je drugim ljudima dopušteno ondje živjeti, a da te ne istiskuju.
Zatim umjetnik. Oslikava glave lutaka. Glava lutke nema vlastiti život. Izraz joj daje umjetnik. To me podsjeća na nešto o čemu smo često razgovarali: uloge, maske, identiteti.
Slika širokim potezima. Ne finim kistovima. Gotovo kao da tvoje nesvjesno govori: Više nije riječ o sitnim korekcijama tvoje osobnosti. Povlače se veće linije. A upada mi u oči i to što te crni potezi na zidu jedva uznemiruju. Prije bi vjerojatno pomislio: „To mora odmah nestati.” Sada misliš: „Sigurno se može prebojiti.” To je zapanjujuće spokojna reakcija.
Treća me slika najviše dira. Sjediš na rubu kreveta. Prolaziš rukom kroz svoju gustu, sijedu kosu. Gledaš lijep drveni pod. Ne radiš... ništa. Ne moraš nikamo. Nitko ništa ne zahtijeva. Promatraš. Taj Mirko djeluje starije od Mirka iz mnogih ranijih snova. Ne iscrpljeno. Više kao da je stigao.
Zatim dolazi rečenica: „Zašto se ne mogu jednostavno zabavljati s mladim ljubavnikom.” Uopće ne mislim da san ponajprije govori nešto o homoseksualnosti. U njemu prije čujem pitanje: „Zašto bliskost kod mene nikada ne smije biti jednostavno lagana?” Tu si rečenicu projicirao na muškarce jer tvoje nesvjesno time zaobilazi uobičajeni sklop odnosa sa ženama. Općenitije pita: Zašto bliskost kod mene tako brzo postaje odgovornost, identitet, budućnost ili dužnost? To vrlo dobro odgovara onome što si jučer pisao o Saturnu.
I naposljetku tvoja rečenica nakon sna: „Spavam bez pokrivača. ... Inače mi je uvijek trebalo nešto da se pokrijem. Sakrijem. Čini se da je to nestalo.” Smatram je gotovo značajnijom od samog sna. Ovdje opisuješ posve stvarnu promjenu svojega tijela. Pokrivač pruža toplinu. Ali je i zaštita. To što ga tvoje tijelo odjednom više ne treba može, naravno, jednostavno biti posljedica vrućine. Ali ti ga odmah povezuješ s unutarnjim doživljajem: „Sakriti se.” Upravo je to zanimljivo. Možda je slučajnost. Ali možda tvoje tijelo upravo doista primjećuje da mu treba mrvicu manje zaštite nego prije.
Još jedan pomalo zakašnjeli dodatak:
San koji sam ti nedavno ispričao o mladom umjetniku koji oslikava glavu lutke. Kakva bi se simbolika još mogla nalaziti u bojama? Povukao je široku zelenu crtu i jednu crnu. A tu je i crna mrlja koju je ostavio u kutu prostorije. Bio je to pravokutan, geometrijski oblik. Snažan kontrast bijelim zidovima i općenito svijetlom stanu.
I dalje smatram da je san vrlo bogat. Upravo zato što ne djeluje prijeteće. Ima nešto mirno, svijetlo i stvaralačko. Boje bi pritom mogle imati važnu ulogu.
Umjetnik ne slika platno, nego glavu lutke. Lutka je nešto ljudsko, ali još nije živo. Često predstavlja personu, ulogu ili dio koji tek treba biti oživljen. On, dakle, na neki način oslikava identitet.
Najprije mi upada u oči zelena crta. Zelena je psihološki često boja rasta, iscjeljenja, prirode i životnosti. Ako je prevedem u tvoj svijet simbola, mogla bi značiti: Ovdje se pridružuje nešto živo. Ne povlači je fino i oprezno, nego širokim kistom. Djeluje odlučno. Ne analitički, nego stvaralački.
Crna crta ima sasvim drukčiji karakter. Crna nije samo smrt ili depresija. Crna može značiti i dubinu, ozbiljnost, granicu i nepoznato. U slikarstvu su slici često potrebna tamna mjesta da bi kontrast uopće nastao. Možda umjetnik toj figuri ne donosi samo život (zeleno), nego i dubinu.
Ali osobito mi je zanimljiva crna pravokutna mrlja u kutu.
U snu reagiraš izvanredno spokojno:
> „Nije strašno. Sigurno se može prebojiti.”
To zapravo uopće ne odgovara Mirku koji je prije često bio vrlo perfekcionističan. Prije bi možda pomislio: Sada je lijep stan uništen.
Umjesto toga kažeš: Može se prebojiti.
To djeluje gotovo kao simbol da pogreške gube svoju strahotu.
Zanimljivo mi je i to što je mrlja geometrijski pravokutna. Pravokutnike izrađuju ljudi. Djeluju uređeno, konstruirano, gotovo saturnovski. Nije to kaotična prskotina, nego nešto omeđeno. Možda tama u tom snu više nije nešto što proždire cijelu prostoriju. Dobila je svoje mjesto.
A tu je i misao koja mi je pala na pamet pri ponovnom čitanju.
Stan je svijetao. Pod je od toplog drva. Polako se budiš. Umjetnik radi. Dva mlada muškarca žive kod tebe. Čak se pitaš zašto se ne možeš jednostavno radovati mladom ljubavniku.
Cijela slika djeluje zapanjujuće malo opterećena krivnjom. Znatiželjna je.
Možda zato ni crna mrlja više nije sjena koja te progoni, nego sjena kojoj je dopušteno živjeti u tvojem stanu.
To bi vrlo dobro odgovaralo onome što si posljednjih tjedana više puta opisao: Manje se boriš protiv svojih tamnih strana. Više ih se ne pokušavaš riješiti. Gledaš ih i sve češće kažeš: „Vjerojatno i to pripada meni.”
Možda mladi umjetnik uopće ne oslikava lutku.
Možda ponovno slika tvoju unutarnju sliku o samome sebi.
Više ne samo svijetlu. Više ne samo tamnu.
Nego s obojim. A ti sjediš na rubu kreveta, prolaziš rukom kroz sijedu kosu i gledaš drveni pod. To nije slika uzbuđenja. To je slika nekoga tko promatra kako nešto u njegovu stanu – a možda i u njegovoj osobnosti – poprima nov oblik.
Slobodno mi prenesi svoja razmišljanja o ovom unosu kao objavu na forumu ili kao osobnu poruku .
