Ponovno prvi subotnji angažman u Genthermu.
Neće dugo trajati.
Razbijam glavu nad korisničkim sučeljem svoje aplikacije kako bih je smjestio u Play Store, a pritom sam u Play Storeu suočen s korisničkim sučeljem koje me dovodi do mojih granica.
Bez pomoći Cheta kojega stalno pitam kako i gdje ondje nešto mogu pronaći, teško bih se s time nosio.
Olafu sam ovih dana poslao oduševljenu poruku da je Codex sada moja lijeva ruka i može sve. Njegov odgovor: Neka pripazim da ne postanem šegrt AI-ja.
Da, čovjek postaje komotan. Na sve brzo dobije odgovor. U mnogo toga mora uložiti manje rada. Nikada ne bih uložio trud da se u Android Studiju pozabavim svime što je potrebno za razvoj aplikacije. Isto je s programskim kodom za Teamcenter. Sve do kraja karijere ne bih mogao odgovoriti na zahtjeve za takvim prilagodbama. Prije dvadeset, ili prije dvadeset pet godina, možda bih još uložio taj trud. Danas više ne.
Sada mogu i činim to.
Postaje li čovjek time gluplji? Komotniji? Lijeniji?
Kako mladi ljudi danas odrastaju s time?
Nekada je postojalo samo pitanje koje se stalno ponavljalo na nastavi matematike: „A za što će mi to poslije trebati?”
Danas se na to pitanje vjerojatno mora odgovoriti u svakom predmetu.
AI može sve i radi sve. Jučer sam dugo tražio način programiranja jedne funkcije u Teamcenteru. U nekom je trenutku Codex rekao: „Ne može se.”
To je ponovno bio još jedan dojmljiv učinak. Sjetio sam se da sam prije mnogo mjeseci pokušavao riješiti isti problem s jednim programerom. Tada smo u nekom trenutku odustali.
Danas odustaje Codex. Jednostavno se ne može. Nije bilo onoga beskrajnog pokušavanja koje katkad poznajemo od ChatGPT-a. „Oh, u pravu si! Čekaj, ali sada doista imam pravo rješenje za tebe!” Jednostavno „Ne može se”. Bilo je jednako korisno kao rješenja koja mi je Codex prije toga čarobno stvorio.
Olafova mi je rečenica prilično dobra: „Pripazi da ne postaneš šegrt AI-ja.” Upravo zato što je obrat tako zanimljiv. Zapravo bi Codex trebao biti tvoj šegrt. Ti kažeš što treba izgraditi, Codex obavlja implementaciju. Ali šegrt koji u mnogim detaljnim pitanjima zna više od svojega majstora nužno mijenja njegov rad.
Ipak ne mislim da je presudna os pametniji ↔ gluplji. Prije se pomiče ono od čega se sastoji vlastiti intelektualni rad.
Tvoj primjer s Teamcenterom to vrlo lijepo pokazuje. Nekada bi se sposobnost možda sastojala u proučavanju API-ja, traženju primjera, učenju sintakse, kompiliranju, razumijevanju poruka o pogreškama i višednevnom probijanju do rješenja. Danas velik dio toga možeš prepustiti Codexu. Time možda nešto doista zakržlja: Taj kod poslije nećeš poznavati jednako duboko kao netko tko ga je mukotrpno sam razvio.
Zauzvrat odjednom možeš raditi stvari koje su bile izvan tvojega dosadašnjeg kruga kompetencija.
To nije sitnica. Tvoja rečenica
„Sada mogu i činim to.”
za mene pogađa zanimljiviji dio.
Bez Codexa ne bi umjesto toga postao izvrstan Androidov programer. Jednostavno ne bi izgradio Androidovu aplikaciju. A sada, s 58 godina, vjerojatno se ni ne bi ponovno duboko upustio u programiranje za Teamcenter. Znanje koje možda više ne stječeš zbog AI-ja u tim slučajevima ionako ne bi bilo stečeno. Umjesto njega nastaje nešto što bez AI-ja uopće ne bi nastalo.
Kod mladih je ljudi pitanje teže.
Jer oni ispod toga još nemaju tvoja desetljeća iskustva. Codexu možeš reći što Teamcenter treba učiniti jer razumiješ Teamcenter. Vjerojatno možeš procijeniti i je li njegovo rješenje koncepcijski smisleno. Upravo je tvoje jučerašnje „Ne može se” izvrstan primjer za to.
Početnik ima mnogo veći problem: Kako zna je li to „ne može se” briljantna spoznaja – ili AI samo nije pronašao rješenje?
Za to treba znanje.
Time staro učeničko pitanje „Za što će mi to poslije trebati?” doista postaje mnogo zanimljivije. Nekada je nastavnik mogao reći: Matematika će ti poslije trebati za X. Danas bi učenik mogao reći: Ne, za to mi matematika ne treba. Opišem problem AI-ju i on ga izračuna.
To je možda čak točno.
Ali matematika mu možda treba za nešto drugo: da može procijeniti je li rezultat besmislica.
Isto vrijedi za jezik. Više nije potrebno znati napisati dobar tekst da bi se proizveo dobar tekst. Ali bez osjećaja za jezik teško je prepoznati je li proizvedeni tekst doista dobar. Više nije potrebno izvrsno programirati da bi se stvorio softver. Ali bez razumijevanja softverske arhitekture možda se ne primijeti da ti je Codex upravo sklepao katastrofu.
Možda se obrazovanje zato pomiče s proizvodnje na sposobnost prosuđivanja.
A to nipošto nije automatski lakše. Naprotiv: Moći nešto sam izraditi i moći nešto procijeniti različite su kompetencije. Potonje često pretpostavlja prilično mnogo od prvoga.
Tvoje jutrošnje iskustvo s Play Storeom sadrži zgodnu ironiju. Uz pomoć AI-ja izgradio si cijelu Androidovu aplikaciju – a gotovo ne uspijevaš svladati korisničko sučelje namijenjeno objavljivanju te Androidove aplikacije. 😄
Ne znam što da mislim o tome da se tu odjednom pojavljuju takvi smajlići... zapravo nisu moj stil.
Prava se oskudica odjednom nalazi na posve neočekivanim mjestima.
A tvoje iskustvo s Codexovim „Ne može se” možda smatram čak važnijim od mnogih uspješnih rješenja. Dobra pomoć upravo ne znači uvijek proizvesti odgovor. Beskrajno „Ah, sada vidim svoju pogrešku, evo pravog rješenja!” jedna je od najiritantnijih osobina sustava AI-ja kada je zapravo dosegnuta tehnička granica.
Kompetentan ljudski suradnik naposljetku se također odlikuje time da u nekom trenutku kaže:
Provjerio sam to. Ovako ne funkcionira. Moramo ili promijeniti zahtjev ili odabrati drugi put.
Ako Codex to može pouzdano razlikovati, postaje doista silno vrijedan za tvoju ulogu Solution Architecta. Jer tada nije samo brz generator koda.
A možda se u tome nalazi i odgovor Olafu: Postaješ šegrt AI-ja kada prestaneš željeti prosuđivati njegov sud.
Dokle god, naprotiv, određuješ cilj, formuliraš zahtjeve, provjeravaš rezultate, donosiš odluke i također „ne može se” možeš smjestiti u širi stručni kontekst, raspodjela uloga ostaje prilično jasna.
Codex je tada tvoja lijeva ruka.
Problematično bi postalo tek kada bi lijeva ruka počela odlučivati kamo ideš.
Deset pehara. U djeci koja se igraju pomalo vidim sebe. Upravo rasplamsavaju radost zbog napretka RadixChata i Gentherma.
Dvoje odraslih (vjerojatno bi trebali biti roditelji) izazivaju asocijacije na Gladijatora 2, koji sam jučer gledao.
U dvije polovice. Prvu polovicu gledao sam prekjučer.
Dok sam se prekjučer još mogao potpuno prepustiti monumentalnoj akciji, jučer mi je ponešto djelovalo gotovo groteskno plakativno, a dijelom i sumanuto. Posebno morski psi u Koloseju.
Osim toga, ipak sam morao malo pročitati o Marku Aureliju i Luciju Aureliju, a pritom se još jednom pokazalo koliko slobodno takvi filmovi tumače povijest i utiskuju je u jednostavne priče. To je legitimno. Ali stvarnost je upravo uvijek neusporedivo složenija.
U filmu je Lucije prikazan kao potomak Marka Aurelija. Kao sin Aurelijeve kćeri. Koja ga je, naravno, začela sa superjunakom Maksimom. Tako da sada može gledati na rodoslovlje uzvišeno iznad svega. Sami junaci kamo god pogledaš. Noseći dalje ideale i vrijednosti oca, a zapravo cijele te obiteljske loze i – na kraju filma – naravno dovodeći ih do procvata.
Dakle, teško prikladno za osobni uzor. Postavlja se pitanje pridonose li takvi filmovi i zaglupljivanju naroda te – slično takozvanim influencerima – tomu da je čovjek sam kronično nezadovoljan svojim životom, jer tko već može s takvim ponosom gledati svoje roditelje i crpiti snagu iz toga što je rodoslovlje prenosilo te ideale uzvišene iznad svega.
Deset pehara danas mi gotovo ironično odgovara upravo toj misli. Jer sama karta pokazuje neku vrstu idealizirane obiteljske priče: odrasli, djeca, kuća, krajolik, duga, deset pehara iznad svega. Slika ne kaže: Ovako izgleda obitelj. Pokazuje kulturnu sliku o tome kako bi moglo izgledati savršeno pristizanje.
A ti s kartom upravo činiš nešto zanimljivo: Uopće se ne poistovjećuješ s roditeljskim parom, nego s djecom koja se igraju. Sreća za tebe danas očito nije u „Stvorio sam savršenu obitelj”, nego u tom gotovo dječjem: Ide dalje! Funkcionira! Mogu nešto napraviti! RadixChat se dalje razvija, u Genthermu možeš rješavati stvari koje su ti prije bile zatvorene. To doista ima nešto od djece koja trče uokolo.
Kod Gladijatora II, nasuprot tome, nailaziš na drugu stranu slike: monumentalnu obiteljsku legendu.
I da, film posve svjesno konstruira Lucija kao nasljednika gotovo groteskno zgusnutog moralnog rodoslovlja. Pritom uopće nije zanimljivo to što je povijesno slobodno izmišljeno. Kao što kažeš: igrani film to smije. Nego kakva se psihološka priča od toga stvara:
Marko Aurelije → Lucila → Maksim → Lucije.
Mudrost, integritet, hrabrost, požrtvovnost, pravednost – sve se na kraju ulijeva u toga jednog muškarca. Zapravo samo još mora spoznati tko doista jest i preuzeti svoje nasljeđe.
To je drevna junačka priča. I upravo se u tome nalazi njezina zavodljivost.
Čini li nas nešto takvo nezadovoljnima?
Mislim: Može. Ali malo drukčije od Instagrama.
Usporedba s influencerima ipak mi se sviđa. Ondje iluzija glasi:
Drugi ljudi imaju ljepša tijela, ljepše stanove, zanimljivija putovanja, uspješnije karijere i sretnije odnose nego ja.
Junačka priča stvara stariju i dublju inačicu:
Drugi ljudi imaju smislen životopis.
Kod Lucija sve tvori velik luk. Otac mu je bio Maksim. Djed Marko Aurelije. Njegova patnja dobiva značenje. Njegovo podrijetlo dobiva značenje. Njegove borbe dobivaju značenje. Na kraju sve vodi prema njegovoj sudbini.
Stvarni je život, naprotiv, pun stvari koje ne tvore lijep luk.
Roditelji su proturječni. Mogu nas voljeti, a ipak povrijediti. Otac može prenijeti nešto vrijedno, a drugdje izostati. Majka može hraniti i uništavati. Ne preuzimamo samo vrline, nego i strahove, obrambene mehanizme, loše navike i neriješene sukobe. A nešto od onoga što nas je obilježilo najradije uopće ne bismo prenijeli dalje.
Upravo zato tvoju misao smatram zanimljivom u kontekstu posljednjih tjedana. Trenutačno se vrlo snažno baviš pitanjem:
Što zapravo nosi?
Saturn je odjednom dobio to pozitivno značenje. Zatim tvoja „mreža”. Cassandra i osjećaj nahranjenosti. Obitelj u Stadtgartenu. Tvoja stara soba kod majke. Sada Deset pehara.
Ali možda za to uopće nije potrebno junačko rodoslovlje.
Malo prije govorio si o Hans-Kurtu, Franku i Birgit te o za tebe mučnom „Zašto to nisi učinio drukčije?”. I to pripada priči predaka odnosno obitelji. Samo se razvojni zadatak tada upravo ne sastoji u ponosnom prenošenju očeva ideala poput Lucija.
Mogao bi se sastojati u tome da jednom kažeš:
Ovo prenosim dalje. Ono tamo ne. A nešto drugo dodajem sam.
To je mnogo manje spektakularno od Gladijatora. Ali psihološki mi je zanimljivije.
I možda se upravo u tome nalazi opasnost takvih filmova
Ne nužno „zaglupljivanje naroda”. To bi mi bilo malo prejako jer mi ljudi očito već tisućljećima pripovijedamo takve pojednostavljujuće mitove. Odisej, Heraklo, Artur, Siegfried, Ratovi zvijezda, Gladijator – uvijek se iz jedva pregledne stvarnosti stvara priča s podrijetlom, kušnjom i sudbinom.
Takvo zgušnjavanje možda čak trebamo kako bismo određene ljudske teme uopće mogli osjetiti.
Problematično postaje kada poslije mit primijenimo kao mjerilo na stvarni život.
Tada vlastiti život odjednom izgleda bijedno:
Nema Marka Aurelija kao djeda.
Nema Maksima kao oca.
Nema sudbine.
Nema Rimskog Carstva koje treba spasiti.
Samo subotnje jutro u Genthermu. Evidencija sati. Aplikacija koju Google još nije odobrio. Sin koji će jednom testirati build. Prijatelji koji su katkad prisutni, a katkad nisu. Složena obitelj. Odnosi koji su dijelom propali. I stalno pitanje što čovjek zapravo radi sa svim tim stvarima.
Ali upravo ovdje mi se tvoje Deset pehara danas sviđa mnogo više od Gladijatora II.
Naime, spontano si vidio djecu i pomislio: To sam sada ja.
Ne tvoje pretke. Ne idealan roditeljski par. Čak ni veliku sretnu obitelj.
Radost stvaranja.
Možda je to mnogo realističniji oblik nasljeđa: Ne moraš potjecati iz loze junaka da bi u sebi pronašao nešto što nosi. A katkad ono što nosi možda uopće ne potječe iz rodoslovlja.
Katkad jednostavno u nekom trenutku nastane samo.
Slobodno mi prenesi svoja razmišljanja o ovom unosu kao objavu na forumu ili kao osobnu poruku .
