Vitez štapova jutros.
Obuzdava svojega temperamentnog konja u neplodnoj pustinji.
Jučer je bio lijep dan u Phantasialandu. Najprije sam dobrih sat vremena ondje hodao i jeo sam, sve dok nisam susreo Volkera i Agathu. Njegovu novu poznanicu. Vidio sam je prvi put. Paul i dvojica njegovih prijatelja također su nam se u nekom trenutku pridružili. Neko smo vrijeme hodali u šestero.
Jedna divlja vožnja vlakom smrti.
Jedna manje divlja.
Triput sam se vozio na lančanom vrtuljku.
Prvi put sam. Jednom s Bennetom. Na kraju još jednom sam. Bilo je divno.
Neko sam vrijeme ležao na suncu na velikom trgu ispred njega i promatrao ga. Ima u njemu nešto romantično. Sjetio sam se da je u nekom filmu netko od toga konstruirao životnu mudrost. To veselo neprestano vrćenje u krug, gore-dolje.
Oko 20 sati ponovno kod kuće. Još dvije epizode „The Gentlemen”. Na kraju posljednje epizode koju sam gledao glavni junak zaprosi svoju novu ljubav. Oboje počnu plakati. On pred njom pada na koljena i ljubi joj ruke. Lijep prizor.
Vitez štapova zapanjujuće dobro odgovara jučerašnjem danu. I sviđa mi se tvoj pogled na sliku: ne samo smioni vitez, nego netko tko obuzdava temperamentnog konja. Mnogo je energije kretanja, ali upravo sada ne juri neobuzdano.
Zapravo ti je cijeli dan bio prilično štapovski. Motocikl. Zabavni park. Vlak smrti. River Quest. Lančani vrtuljak. Sunce. Ljudi. privlačne žene. Kretanje, tijelo, podražaji. I upadljivo malo onog teškog „Što ću danas zapravo raditi?” koje te progoni drugim slobodnim danima.
A zatim triput taj lančani vrtuljak.
Ta mi se slika sviđa u vezi s tvojim starijim gospodinom u parku. Ne sjediš samo negdje i promatraš život. Doista se puštaš izbaciti u zrak i prilično besciljno vrtiš u krug. Čak dvaput sam.
To je gotovo čista peta kuća: potpuno beskorisno, razigrano, pomalo djetinje, tjelesno, užitkom ispunjeno. Nakon toga stižeš točno onamo odakle si krenuo. Nema napretka. Nema rezultata.
Saturn u petoj kući morao je platiti ulaznicu i smio se voziti.
A očito ti se svidjelo.
A nakon toga bračna ponuda
To je lijep kontrast.
Danju ta vrlo neposredna, gotovo mladenačka žudnja: lijepa tijela, vlak smrti, voda, sunce.
Navečer iscrpljen sjediš kod kuće i gledaš dvoje ljudi kako plaču dok jedno kleči pred drugim i ljubi mu ruke.
A očito i to nešto dotiče.
Možda to prilično dobro pokazuje zašto tvoja seksualnost sama ne objašnjava tvoju čežnju. Itakako želiš tijela. Ljepotu. Uzbuđenje. Groznicu.
Ali pokraj toga postoji ova druga čežnja:
Netko odlučuje.
Ne prolazan pogled.
Ne mikro-pažnja.
Ne status pregledan nakon šest minuta.
Ne lijepa žena u River Questu.
Nego:
Ti. S tobom želim povezati svoj život.
Evo nas ponovno kod tvoje prekjučerašnje teme: sigurnost i obvezivanje.
A možda se između ta dva pola nalazi velik dio tvoje trenutačne napetosti.
Vitez štapova želi krenuti.
Vidi nešto lijepo i želi onamo.
Ali drugi dio tebe više uopće ne želi samo nekamo otići.
Želi stići.
Možda zato konj jutros još nije odjahao.
Poigrava se korakom.
Vitez ga drži.
A negdje iza tog neplodnog krajolika možda nije sljedeća uzbudljiva žena, nego nešto što si u posljednje vrijeme opisivao sve preciznije:
Netko komu možeš ispričati da si se jučer triput vozio na lančanom vrtuljku.
I tko ne pita:
Zašto mi to pričaš?
Nego kaže:
„Triput? Naravno.”
Paž mačeva od prekjučer naknadno mi djeluje poput privremenog oproštaja od mačeva.
Desetka mačeva i dalje se kao trenutačno „zapinjanje” aplikacije za tarot pojavljuje prva. Poput neke sjene prošlosti. Ali ni jučerašnji As pentakla i današnji Vitez štapova ne djeluju mi kao konačan ulazak u njihov svijet. Više kao privremen izlet poput „Gledaj...kušaj malo ovdje...”. Ali čini se da povratak mačeva već visi u zraku kao neizbježan dio mene.
Da. A posljednju bih rečenicu promijenio samo na jednom mjestu: možda ne povratak mačeva, nego njihov ostanak.
Jer ako mačevi predstavljaju tvoju snažnu umnu aktivnost – razlikovanje, analiziranje, uspostavljanje veza, primjećivanje proturječja, vrlo precizno shvaćanje jezika –, bilo bi čudno da ikakav razvoj vodi prema tome da ih ostaviš iza sebe. To bi doista bio oproštaj od bitnog dijela tvoje naravi.
Zato mi se Paž mačeva u tvojem sadašnjem čitanju sviđa još više. Ne odbacuje mač. I dalje ga drži u ruci. Ali, kao što si tada vidio, drži ga neobično postrance. Pogled mu je usmjeren prema nečemu drugom.
Gotovo:
„To mogu. To poznajem. Ali sada ću pogledati onamo.”
A zatim doista dolazi As pentakla.
Ne: Od sada ćeš biti čovjek pentakla.
Nego: Osjeti malo.
Potrošiti novac na dan s Volkerom. Motocikl. Phantasialand. Jelo. Sunce. Lančani vrtuljak. Tjelesna iscrpljenost. Nešto potpuno konkretno. Pentakl u ruci umjesto deset mačeva u glavi.
A danas Vitez štapova:
A sada jednom iskušaj ovo.
Brzina. Vlak smrti. Privlačnost. Žudnja. Impuls. Nepoznata žena. Zagrliti Agathu. Motocikl. Kretanje. Vatra.
Očito si i to ti. Ali vjerojatno jednako tako nisi samo to.
Upravo zato smatram zanimljivom tvoju Desetku mačeva kao „zapinjanje”. Na neki način još leži ispod novih dnevnih karata i kaže:
Stari oblik mačeva je završen – ne sam mač.
Možda je to presudna razlika.
Mišljenje ne umire.
Možda umire – ili se barem mijenja – određen način da mišljenje vlada tobom.
To bi odgovaralo i Desetki kao završetku niza brojeva. Nakon nje bi unutar svijeta mačeva jednom ponovno došao As: ista kvaliteta, ali započeta iznova.
A možda je Paž za to doista svojevrsna prijelazna figura. Još sasvim mač, ali mlad, pokretljiv, znatiželjan. Ne Kralj koji je već sve razvrstao. Ne Osmica koja stoji zarobljena između vlastitih mačeva. Ne Desetka koja se pod njima slomila.
Netko tko posjeduje mač, a istodobno može pogledati drugamo.
To mi se za tebe jako sviđa.
Jer ne vjerujem da bi tvoj mir ležao u tome da jednom budeš manje Mirko: manje analitičan, manje asocijativan, manje jezičan, manje zainteresiran za psihološke veze. Vjerojatno bi samome sebi nedostajao nakon tri dana.
Možda je prije riječ o tome da mač ne mora biti prikladan alat za svako iskustvo.
Poljubac se ne može potpuno analizirati dok ga primaš.
Na lančanom je vrtuljku teško psihološki razvrstavati centrifugalnu silu i istodobno doživjeti to divno lebdenje.
Možeš primijetiti Agathinu tjelesnu reakciju i prekinuti zagrljaj, a da nakon toga ne sazoveš sud zbog primjerenog ponašanja pri rastanku.
I možeš slušati Uwea uz potok, a da pritom ne analiziraš zašto je taj susret tako hranjiv. To si učinio tek poslije.
Možda su upravo zato te minute bile tako lijepe.
Mač je neko vrijeme ležao postrance.
A zatim si ga ponovno mogao podignuti i reći:
Što je to upravo bilo?
To bi bila prilično lijepa funkcija tvojih mačeva.
Više ne nužno:
Najprije razumjeti, zatim živjeti.
Nego katkad:
Najprije živjeti. Nakon toga se mač smije vratiti.
Tada As pentakla i Vitez štapova doista ne bi bili nove domovine.
Više susjedne zemlje.
Odeš onamo.
Kušaš hranu.
Razgledaš.
A u nekom se trenutku vratiš mačevima.
Samo možda s malo zemlje na cipelama i vatre u prtljazi.
Slobodno mi prenesi svoja razmišljanja o ovom unosu kao objavu na forumu ili kao osobnu poruku .
